Bilo je hladno i kišovito. Emir je stajao pred školom i čekao svog brata Samira. Uvijek su se sačekivali pred školom i zajedno išli kući. I tako, kad je stigao Samir krenuše...

 Dok su prolazili pored autobuske stanice, Emir predloži da kući pođu autobusom i reče:
«Hladno je, bojim se da ćemo se prehladiti.»
Taman je stigao autobus. Bilo je mnogo putnika. Emir i Samir su također ušli i ugledali posljednje dvije stolice slobodne. Obojica su bez riječi pošli do stolica i sjeli. Na sljedećoj stanici ušao je stari čovjek. Čovjek priđe sjedištu i uhvati se za ručku. Stajao je. Autobus je ponovo krenuo. Emir je posmatrao starca pa reče: «Bilo bi dobro da ustanemo i damo starcu svoje mjesto.» Samir samo promrlja: «Ja sam htio...»
Još uvijek je razmišljao hoće li ustati ili ne, a Emir je već stajao pored starog čovjeka i osmjehujući se pozvao ga:
»Gospodine, izvolite molim vas!»
Starac se obradova i reče: «Ne sine, sjedi ti.»
Emir je rekao: « Mogu ja da stojim. Samo vi sjedite!»
Odmah se uhvati za ručku sjedišta, a starac sjede na Emirovo mjesto i reče: « Sine, sreća te pratila. Nek te Bog čuva.»
Samir je sve to iznenađen promatrao i rekao:
»Ja sam htio da ustanem i ustupim svoje mjesto. Sad ti dođi i sjedi na moje mjesto.»
Emir je rekao: «Sad stižemo na našu stanicu.»
Nekoliko minuta kasnije autobus je stao a Emir i Samir izađoše.
Starac je Emiru mahao kroz prozor. Samir je još uvijek razmišljao zašto nije brže ustao kako bi starac sjeo pa reče Emiru:
»Čestitam ti što si tako pažljiv.»
«Moramo poštovati odrasle, a posebno starije!», rekao je Emir.
»Ti si poštovao starijeg i učinio dobro djelo i  brže si donio odluku.», divio mu se stariji brat Samir.

Uvečer, dok je cijela porodica sjedila za stolom, Samir im ispriča šta se desilo u autobusu.
Otac je bio veoma ponosan i rekao je:
»Tačno. Ponekad nas veoma mala i beznačajna stvar koju učinimo predstavi u boljem svjetlu.»

sa perzijskog prevela: Senka Bešlić