Djevojčica bijaše veoma gladna. Majka joj dade čašu mlijeka i krišku hljeba, a ona sjede pod krošnju jednog stabla.

Taman je htjela da zagrize krišku kad na granu sleti gladan golub.

- »Hoćeš li mi dati malo?», upita je.

Djevojčica ljubazno ostavi pola kriške hljeba golubu, a svoju polovinu pojede i popi čašu mlijeka.

Golub je taman želio da ponese svoju polovinu kad mu priđe vrabac.

- «Dživ, dživ... gladan sam. Hoćeš li mi dati malo?!», pitao je.

Golub je vidio plemenito ponašanje djevojčice pa je i sam htio postati takav. Bez dvojbe raspolovi svoju polovinu i dade je vrapčiću. Tek onda pojede svoj dio.

Samo što je vrapčić sletio u hladovinu, priđe mu mačak i zamjauka tako tužno kao da mu želi reći: „gladan sam, gladan sam“.

Vrapčić je znao kako je važna plemenitost i darežljivost i zato dade mačku komad hljeba. Bio je to veoma mali komad hljeba i mačak odmah pomisli kako mu to nije dovoljno.

Odbaci hljeb i pođe da ulovi malo pile one djevojčice s početka priče. Stalno je razmišljao kako će se najesti...

Dok se polahko prikradao, osjeti da mu s leđa prilazi djevojčica. I morao je prekinuti svoj lov.

Sjeti se odbačenog komada hljeba, ali kad se vratio, njega nije bilo. Pojeli su ga mravi u slast,radujući se bogatoj gozbi.

Golub i vrabac su s grane posmatrali šta se dešava u dvorištu. Opomenuše ga:

- «Mi smo jeli i sad smo siti. Ti, oholi, i treba da ostaneš gladan!»

Postiđeni mačak spusti glavu i napusti dvorište ljupke djevojčice.

S perzijskog prevela Senka Bešlić

Pripremila: Amira Ramović