"Otkako se udala za Omera, a prošlo je već pet godina, Zumra nema sna.

Omeru se pamet pomutila, pa zaboravio na kuću i djete.

Ušao neki šejtan u njega i nikako da izađe.Kažu sjaranio se sa Mešom Zimovim, poznatim bekrijom.

Pije, Bože me sačuvaj, rakija. Radi sve ono što nevalja. Može neki zulum učiniti, pa sramotu nanijeti. Kako misli pred Allahom s.w.t. odgovarati i u Džennet otići?

-Pita se Zumra čameći među četiri zida i suze prolijevajući. Živjela je u maloj sobi u kojoj je bila sećija, a na sećiji jajgije i preko njih jambezi. Svojim rukama je otkala serdžadu koja je uvjek bila čista. A i ona je bila uredna, vazda je nosila vezanu šamiju i svilene dimije.
-Uh...vakat je! -prenu se Zumra iz razmišljanja.
Umalo nije na Harisa, svoga sina jedinca, zaboravila. Mora ga spremiti za džamiju, jer svakog petka ide na džumu-namaz.
-Hajde, sine, ustani! Pohiti da ne zakasniš u džamiju. Moraš abdest uzeti i doručkovati. -Majko, kad će babo doći? -upita Haris trljajući oči ručicama.
-Doći će sine.
-Majko, zašto babo sa mnom nikad ne spava, niti mi priče o Islamu priča?
-Tvoj babo, sine, noću radi, a pred zoru dođe umoran. -tješila ga je majka. Dok je oblačila Harisa, u oku se suza potkrala.
-Što plačeš majko? Zar ti nisam ovako lijep?
-Lijep si; meni najljepši?Srce mi je puno.
-Allahu dragom hvala kad te je na pravi put poveo.
-Hajde sine, kasniš već.

Esselamu ´alejkum i Allahimanet majko!

Ve ´alejkumu selam i Allahimanet sine! uzvraćala je Zumra na kapiji avlije. Pogledom je pratila Harisa.

Crven fes i jelek k`o crvene ruže,a čakšire baš k`o u pravog čovjeka. I tako Haris ponio, baš kakvu je hodža za pouku tražio. Zumri se srce od tuge cijepa, što njen Haris sam u džamiju hodi. Svaki dan je od Allaha s.w.t. iskala da se njen Omer hairli životu okrene.

Stara jabuka blizu džamije, a ispod nje Omer fino dotjeran, brada počešljana, fes na glavi.
Novu sufaru iza leđa sakrio. Iznenađeno i pomalo stidljivo, gledao ga Haris. Nije znao šta da kaže, pa onako prevali preko jezika.

-Babo, povedi me u džamiju!
-Hoću sine, zato je babo i došao. Evo, kupio sam ti novu sufaru, baš onakvu kakvu si oduvjek želio.
-A de, ti svome babi reci, da li bi volio da babo s tobom svakog petka u džamiju hodi?
-Bi babo, SubhanAllah kako ne bih! -uzbuđeno će Haris. Idu Osman i Alija sa svojim babom. I ja bi volio sa tobom.

I tako Haris prvi put s babom hodio u džamiju. Njih dvojica ko dva ahbaba. Džamija lijepa i čista. U suncu se kupa. Jedan do drugog sjedaju, očinska ljubav ih veže. Haris važan, ne skriva zadovoljstvo jer s babom u istom saffu sjedi.

Hodža sa Ahmedijom na glavi, ispred mihraba sjedi i ders daje.
Nakon džume, svijet se iz džamije razilazi i kući odlazi. U naručju svoga babe, mali Haris ne posustaje sa pitanjima.

Zašto je Bajram, baška dan?
Zašto je ovo, zašto ono? Imao je Omer strpljenja da odgovori na svako pitanje. I novo nešto da pridoda. Kad su se primakli avliji, spusti malog Harisa te veli; Vala momče, nisi više lahak. Teži si od Osmana i Alije.

Na to se Haris grohotom nasmije. Ču to Zumra, pa izađe iz kuće. Gledala je neko vrijeme, čas u Omera, čas u malog Harisa, svojim očima nije mogla vjerovati. I suzu je pustila niz lice. Ono što je od Allaha s.w.t. iskala, to je njoj Uzvišeni Allah s.w.t. dao;da se otac i sin iz džamije zajedno vraćaju. Taj dan, od malog Harisa i Zumre niko sretniji nije bio. Omer nije više radio one stvari koje su Islamom zabranjene, već je redovno obavljao namaz i vodio svoga sina u džemat redovno.

Izvor: iz knjige ''Priče za djecu'' autora Dževada Handžića