Zvali su ga – Medeni.

Zvali su ga – Doktor.

Medi je bilo svejedno kako ga zovu. Bio je dobrodušan i dobronamjeran. Izbjegavao je sukobe isvađe, ali je uvijek i svuda je branio slabe. Išao je uporno svojim putem, radio i gradio, gajio pčele, skupljao ljekovite trave, lijčio bolesne. Kome je pomoć potrebna, njega je tražio.

Mnoge je izliječio.

Mnoge je digao na noge.

Hvalili su ga i kudili. Ponajviše ga je ogovarala i oko njega spletkarila jedna lija, koja je umislila da sve zna i da svima može da soli pamet. Kud je stigla, govorila je:

- Medo, pa doktor!Ko mu vjeruje nek vjeruje, ali on mene neće liječiti.

Medeni je saznao šta lija govori o njemu. Nije na to obraćao pažnju,nije imao vremena,ni potrebe. A lija se sama ujela za jezik. Kad su je nenadano spopali grčevi, pa počela da se previja i kuka, nije joj ostalo ništa drugo, nego da traži medinu pomoć.

– Zovite ga! –molila je.- Umrijeću ako ne dođe!

Medenog su lako i brzo našli, on je ne časeći stigao do lije, koja ga jedva dočeka.

-Dobila si trovanje-reče joj Medeni,čim je pogleda.

-Daću ti lijek,a ti dobro pazi šta jedeš i piješ.Daću ti jednu staru pouku:ne muti izvor iz koga ćeš vodu piti.

 Medeni je kazao što je imao da kaže i krenuo na svoju stranu,a lija ostala da razmisli o sebi. Može biti da je izvukla pravu pouku,ali ćud nije promijenila.    

Medeni nije napuštao svoju šumu.Upućivao je mladog medu u svoje tajne,učio ga i naučio svemu što je znao.

-Tajne su pohranjene u zemlji,u korijenu biljke,i kamenu-govorio mu je.-Ko traži,jednom će ih naći.

Mladi medo bio je dobar učenik,a kakve je tajne otkrivao-ne zna se.

Autor:Ahmet Hromadžić

Zrnce narodne mudrosti glasi:Ako ne umiješ mudro zboriti,a ti mudro šuti.

Tekst pripremio:Harun Hasikić/rahic.ba