U ona davna vremena, kad se Rahićka čaršija u svom skromnom okruženju kitila sa samo par prodavnica, dvije slastičarne, Domom kulture i jednim kafićem ,za mene i moje vršnjake i još mnogo druge djece, koja su čaršijom prolazila, Kadrina pekara bila je nešto posebno. Skučena sama u sebe, sa nekoliko kvadrata prostora, jednom sobicom za prodaju i drugom u kojoj se pekao njegov hljeb, imala je neku čarobnu aromu u sebi. Kadrino lice suhonjavo, mršavo i sitnije koštunjavo, sa porijetkom kosom na glavi, koja mu se gotovo svaki put stidno skrivala ispod goleme, pekarske kape, meni, a i drugoj djeci nudilo je uvijek toplinu i ljubaznost od sebe. Ponekad bi bio obučen i u dugi bijeli mantil, nalik onim doktorskim, ali po njemu nije bilo mrlja od nekih lijekova, krvi il' dječijih sirupa. Već je njegova bjelina stalno na sebi nosila sloj bijelog brašna, koje bi se uvijek miješalo i sa tankim namazom sivog pepela iz njegove rerne, đe bi on pekao svoj hljeb, lepine, kifle i još mnogo što šta drugo. A posebno se svijet otimao, pogotovo oni koji su uživali u čaršijskim sjedaljkama, da u njegovoj pekari, za svoj mezetluk, spreme  ukusne ćaskice, prepune raznovrsnih komadića mesa i začinskih dodataka, koje bi on mahsuz pripremio za tu ćaskicu.

 

-Kadro, daj mi dvije lepine, hoću jednu da pojedem sad, a drugu ću ponijet u školu! I zalij mi dobro lepine onim svojim poljevom!- tako bi mu ja uzviknuo dječijim glasom, dok sam bio jedva malo viši od njegovog drvenog šanka, na koji bi on iznosio traženu robu. A kad bi sve bilo spremno, on bi uz svoj uobičaj smiješak lahko odgovorio:

-Evo ga mali, ljepine gotove.- kad god bi to reko  u njegovom glasu strujala je čudna intonacija, mehka i nježna, sa dodatkom muhadžirskog akcenta, kako bi se reklo kod nas. To je meni, a vjerujem i svoj ostaloj djeci koja su svraćali u njegovu pekaru bilo pomalo čudno, a prijatno, pa smo gotovo svi, kada bi dolazili u grupama, uživali sa njim malo da popričamo.

-Polahko đeco, polahko, nejmam ja tol'ke uši da vas sve mogu ujedno da čujem.- često bi nam prozborio tu svoju poviku, dok smo mi u glas i svako za se uzvikivali.

-Hoću i ja jednu, 'oću ja dvije, i meni Kadro... jednu!- splitali bi se naši dječiji glasovi jedni sa drugim, neki krupniji, neki kreštaviji, a neki mekaviji. Pa ni sami sebe u toj ornjavi ponekad ne bi mogli čuti, no ipak bi na kraju njega poslušali pa po redu, jedan po jedan uzimali njegove tople  lepine i pojurili presretni iz Kadrine pekare. Lepine bi se tople često pušile u našim dječijim rukama, bile su vruće, al' mi bi  njih po nekad i jeli tako vruće. Prebacujući zalogaje ukusne lepine čas u jednu stranu usta, a čas  u drugu, pokušavali smo ih ohladiti. Veoma često bi se malo i namučili sa time, al' niko ne bi odustajao njegovu lepinu da pojede, dok je izvađena tek iz rerne. Njegove lepine bile su nam posebna nagrada kada bi ko djeca pokušavali postit', ponekad bi i uspjeli. Sjećam se k'o sada, čekali smo svako veče da zauči akšam na našem odredištu, na šljevičkom brdu, a kad bi akšam zaučio, mi bi svi u glas zavikali:

-Akšam, akšam, akšam!!- pa onda svi u trku pojurili u svoje sokake, ne prestajući da urličemo.

-Akšam, akšam, akšam!- sve do svojih kuća nismo ni prestajali vikom da se oglašavamo, a kada bi tako uletjeli u kuću, ja bih još sa ulaznih vrata kuće zagalamio:

-Jel spremna moja Kadrina lepina, hoću svu da je pojedem.-

-Jest bolan, evo lepina je gotova, namazala sam je kajmakom i još posula suhim sirom, kako si mi rek'o.- to je meni sasvim bilo dovoljno, pa sam u trku navalio jest Kadrinu lepinu. Kad bih malo zadavio u tome, navalio bih čašu hladne vode i na kraju bi moj gladni stomak bio potpuno zadovoljan. A u meni bi duša odhuknula, zadovoljena ukusom i slašću Kadrine lepine. Često bi Kadro započeo da nam priča priče o svom rodnom kraju i običajima ljudi iz tog kraja. Davno je to bilo, i nisam baš uspio upamtiti neku od tih priča. Ali jedna stvar koju sam vidio kod njega, i to u njegovoj pekari, koja mi je ostala u sjećanju bila je ratnička sablja. Prava pravcata, sa ukrasnom drškom i povijenim vrhom. Kad sam ga pitao otkud mu to reče mi:

-E, ovo je oruđe koje sam naleđio od svog oca, a on od svog. Dao mi ga na poklon, baš kad sam kren'o na ovaj kraj. Veli, ponesi ga i čuvaj, more ti nekad ustrebat', i ja ga ponesoh, čuvam ga al' kakva vremena dolaze to meni nikad neće ni trebat, a ni mojoj đeci.- riječi su mu odisale puno ponosnog elana, kao da je i sam želio da nekad postane ratnik sa đedovom sabljom u ruci, da pođe u veliki boj.

-To je čika Kadro opasno, znaš li ti s njom baratat'?- upit'o sam ga kroz čudo, a on mi od odgovori:

-Jes' vala dijete, opasno je, a ja, pravo da ti kažem, sa njom znam samo isjeć komade mesa, kad pečem janje u svojoj pekari.- čim završi razgovor Kadro svoju ratničku sablju gurnu u neku prazninu zida, uz peć, zamaskira je i ostavi da u toj šupljini samuje. Bio je osrednje visine, a i mršavije građe tijela, ali se nije plašio ili mu je to bilo u navici, vreću brašna vrlo lahko uprtit na leđa  i unijet u pekaru. U njegovj malehnoj pekari uvijek je bilo svijeta, čitav kleti dan, od ranog sabaha, kako je on rano i dolazio na pos'o, ali vrlo često i do kasno u noć. Ne bi Kadro svoju pekaru zatvarao dokle god bi neko želio ući u nju i u njoj pojest koji zalogaj lepine, samuna ili dugih kifli. Skrivali bi se često zimi u njegovoj pekari, i oni koji čaršijom lutaju, i koji se pomijaju po njoj. Bilo bi tu i onih beskućnika. Željeli bi malo ugrijat' svoje izmrcvareno tijelo. Iako ne bi imali para da kupe nešto od njega, on bi njima i poklonio koju lepinu, da se malo najedu. Svoj izgladnjeli stomak bar na tren da usliše vrućim zalogajem iz Kadrine pekare. Zarađivao je Kadro velike sevape kod tih ljudi, ali je bio kićen sevapima i od nas djece, jer meni se evo baš sad, dok pišem ovu priču, opkovana mirisima iz Kadrine pekare javlja velika želja da još koji puta pojedem baš one njegove lepine, sa čarobnom aromom i posebnim poljevom. I da uslišim sebe i svoju dušu. Vjerujem da bi i još mnogi iz našeg Rahića poželjeli jesti Kadrinih ćaskica i svega onoga što se peklo dugo u njegovoj posebnoj pekari. 

 

                                                       RAMAZANSKE LEPINE

 

                            Sjećam se k'o sad Kadrine pekare i tajanstvenu

                             čaroliju mirisa , od njegovih ramazanskih lepina,

                           otimali smo se često, da što prije lepine kupimo,

                            jer su se u njima krili mirisi dženetskih badema.

                         Svaka lepina je napuhano diholjila, tek nedavno

                         izvađena, iz prevrele rerne, kao naša dječija duša,

                        pipneš je, ona nježno potone, nalik kremastom balonu,

                        pa opet izroni, a u prstima otkucaje naših srca sluša. 

 

                       Kadro se smiješio dok smo se tiskali, u njegovoj tajanstveno

                      skučenoj pekari, raspravljajući nepotrebnim riječima,

                      nismo tad ni znali, da se u tim Kadrinim lepinama krije čarolija,

                     koja bi nam omađijala duše baš ramazanskim lepinama. 

 

                    I dokle god se bude slušo Akšam sa naših munara, u meni

                    će svaki puta oživjeti miris, ramazanskih lepina, onako,

                    baš,  kao što su mirisale lepine iz Kadrine pekare, čarobnom

                   aromom, za kojom bi ludilo Rahićko dijete svako.    

           

                  OVO SAM POSVETIO RAHMETLI KADRI I NJEGOVOM PEKARSKOM UMIJEĆU.

Pisac:Salih Adžikić

dzematrahic.ba