Ponekad se čovjek upita, da li će ikad dočekati nagradu u svom životu, za sva dobra djela koja je do tada činio bezbroj puta. A ponekad pomisli da su te riječi  samo neka iluzija i da nejma ništa od toga, da se dobro dobrim vraća a ne ljudskost i zlo, samo zlom i plaća. Ova moja naredna priča biće posvećena baš tome, i još uz to, radnja priče dešava se u mjesecu Ramazanu. Kad se sav ljudski rod, koji se okuša sa postom nositi, mora ujedno boriti i sa uobičajnim životnim problemima iz svog okruženja.

-Majko, evo, večera je gotova, ja sam je spremio, nejmamo baš puno hrane, al' ima dovoljno za nas, a nadam se da će mi sutra gazda dati platu, pa ćemo sa tim novcem lakše izdurati ovaj mjesec posta.-svaka izgovorena riječ nasmijanog Osmana bolesnoj majci bila je više od lijeka. Pa mu se na te riječi blago nasmija, iako od bolova u leđima mora da leži nepomična u starom krevetu, kojeg je dobila još davno, u svom mirazu, kad je se udala.

-Fala ti sine, što vodiš brigu o svojoj majci, ali stalno molim Boga da ovi moji bolovi već jednom prestanu. Pa da nam ja, k'o nekad spremam večeru za juftar a ne ti da mi se mučiš oko toga.- dok to govori, bolesna Zahira na jedvite jade pomilova sina po kosi, isto onako kako ga je bezbroj puta milovala po kosi, još dok je bio malo dijete. On bi uživao u tome, primajući to od svoje majke, kao najveću nagradu za svoj trud. Smiješilo se od dragosti sve na koštunjavom Osmanovom licu, kestenjaste očne zjenice, ko dva okrugla lješnjaka, blistala su radosnim sjajem u njegovim očima.

-Odo' ja samo da oslušnem hoće li akšam zaučiti, pa da se u miru nas dvoje omrsimo, dok nam nejma babe iz čaršije. Znaš da on stalo dolazi pijan i napravi nam belaja po kući.- samo što to reče, ustade Osman i izađe na drvenu verandu, pred njihovom omanjom kućom, u kojoj su njih troje skromno živjeli već dugo godina.

-Hajde sine, izviri na verandu pa čuj uči li nam akšam.- uzvrati majka ljubaznim glasom svom sinu, gledajući za njim, a on krupan u cjelini, a još i visok, pa se morade malo poget pri izlasku kroz oniža vrata kuće. I ne prođe ni desetak minuta čekanja, na džamijskoj munari upališe se kandilji a sa velikih zvučnika razli se blitki glas mujezina.

-Akšam majko, akšam. -uzviknu i Osman pa se žurno vrati u kuću, sjede sa majkom zajedno za skromnu trpezu, proučiše bismile, zafališe Bogu na njimetu i počeše sa jelom. Al' šejtan, koji se spleo oko glave pijanog Hazima, njegovog oca, ne dade im mira. Hazim totalno pijan ulijeće k'o iz nebesa baš u njihovu kuću, pa ljuljući se alkoholom natreskan povika na njih:

-Šta je...po...stite..ble...sani..je...dni...a nejma...te,št..a je...st,supa obi...čna,fuj,i ma..lo ..tije... sta.. Meso...vam,tre...ba...me...so..,pa onda...posti...te...a ne,sa,ovi...m,spla...čina...ma.- samo što te riječi sa mukom istavrlja, zafati bošču sa okruglog stolića i zafrljati sve to na pod. Skoči ljutiti Osman, pa pijanog oca zgrabi za vrat, šćede da ga mlatne slobodnom rukom u glavu. Al' uplašena mati na to sa mukom zagalami:

-Nemoj ga sine.....udariti....pusti pjanu...doće valjda nekad do svoje pameti...!!- sin se  suzdrža, pa oca pijanog odgura u susjednu sobu i zaključa ga u njoj, da more na miru počistiti očev zijan.

Prođe nesretnom Omeru još jedna noć bez čestite večere, al' on se već navik'o na to sa svojim ocem, pa nastavio svoj život dalje. Vjerujući da će ipak jednog dana doći bolji dani njemu i njegovoj bolesnoj majci. Al' prije toga novi problemi počeše da ga stežu. Kad završi posao, dođe do svog gazde da mu da platu, pa reče:

 -Ja sam završio sav posao koji ste mi dali za danas i to prije kraja radnog vremena, pa k'o velim, red bi bio da mi sada date platu, za ovaj, prošli mjesec.- omanji gazda, zavaljen sa debelim stomakom u dubinu kožne fotelje, kad to ču, nasmija mu se na glas i kroz taj lopovski smijeh odgovori mu oštro:

-Ti misliš Osmane...da se tako lahko kod mene dobije plaća... Ne, ne... Jer ja plaće dajem kad ja hoću, a ne kad mi radnici traže!- gotovo svaku drugu riječ naglašavao je posebno u izgovoru, želeći da svoju priču što upečatljivije prikaže svom običnom radniku.

-Pa red bi bio gazda, prvi je, a pare mi trebaju za Ramazan, da svojoj bolesnoj majci obezbijedim koju noć večeru sa mesom, da mi ona more rahat postit zajedno sa mnom.-

-Ne, ne...sad ću ja tebi nać' još posla, pa kad i to završiš onda dobijaš platu.- nastavlja gazda da mu natura svoj bezobrazluk.

-Pa dobro, 'ajde reci šta ima još od posla da što prije završim, jer valja mi i majci pripremit večeru za juftar, ona mi je posve bolesna, i nejma nam ko drugi večeru da spremi, osim mene.

-Neka, neka, 'ajdi van, 'ajdi, stićeš ti, stićeš sve da uradiš.- isklikta mu gazda provokacijski još i to, pa ga uputi na novi zadatak. Osman miroljubivo to primi, pa se dade da što prije i to uradi, al' posla je bilo puno i osta jadnik na samo sahat vremena prije akšama, u gazdinoj firmi. A kad na brazaka dobi skromnu platu, pojuri svojim biciklom kući da što prije stigne, ne bi li uspio za sebe i za bolesnu majku nešto pripremiti za večeru. Usput je uzeo mesa i hljeba. Al' samo što odmače od obližnje prodavnice, na desetak metara prije nego što uđe u svoj sokak, pred njim se stvori neki prosjak:

-Udijelite komad hljeba gladnom siromahu.- začu se molećivi glas jednog starca, koji se drugom rukom oslanja od drveni štap .Osman se naglo zaustavi, pa bez ijedne trunke razmišljanja izvadi hljeb, otkide komad i dade prosjaku, pa reče:

-Evo stari, uzmi i pojedi hljeba, jer frišak je, haman je tek izvađen iz pekarske rerne.- prosjak uze, pa mu na to samo odgovori:

-Fala ti mladiću, Bog će te nagraditi za svo tvoje dobro koje si i prije činio.- kako to reče starac, ode dalje niz sokak, a on brzopleto odjuri kući. U silnoj žurbi ušao je u kuću, al' kad tamo uđe ugleda svoju majku podignutu, kako u kuhinji sprema sinu i sebi jelo.

-Majko, pa ti si ustala iz kreveta!-

-Jesam sine Bogami, ustala sam nekim čudom, a eto vidim i tebe je gazda nekim čudom pustio ranije kući.- dok to govori majka mu pokaza slobodnom rukom prema sobnom časovniku da se i on uvjeri da je tako. Osman ne reče ništa na njenu priču, pogleda u zidni časovnik, na njemu vidje tek trinaest časova, odnosno jedan sahat poslije podne.

Kad to primijeti, potpuno se zbunjen tome začudi, i osta na trenutak zbunjeno u čudu da ćuti, nekoliko puta za redom  pogleda u zidni časovnik, pa onda u svoj ručni. I na jednom i na drugom stvarno je bilo isto vrijeme, tek jedan sahat prošao od nedavnog podnevnog vakta.

-O.... Bože... Zar je ovo moguće?- zavika u čudu, al' da nebi remetio majčin rad ne reče ništa više, nego samo poljubi svoju majku u obraz i dade joj kupljene artikle.

-Evo majko mesa. Ja dobio platu pa reko odma' da nam uzmem mesa, da moremo u miru nekoliko narednih dana prepostit sa dobro punim stomacima.-

-E mašala, mašala, nek si nam uzeo, ja ću još i sa mesom nešto napravit, pa ćemo večeras baš lijepo da se juftarimo.- prepusti se Osman ljepoti majčinih riječi, pa se obradovan sa tim ubrzo raspremi,ž eljan majci da pripomogne oko pripremanja juftara .Ali tjeran znatiželjom upita je:

-Đe nam je babo, je l' još u sobi zaključan?-

-E nije vala sine, jer malo prije nego li što ćeš ti doć, on zapomaga iz sobe. Veli: „Upomoć, upomoć, ženo... otvori vrata ...otvori... pojdoše me zmije ....pojdoše me zmije...“

Ja se i pripado, pa mu otvori, a on blijed i žut, premro od straha, čak je i drht'o. Ja ga nama' i upita šta je bilo čovječe, pa se ti toliko prep'o, a on mi vako veli: „Poćerale me neke vel'ke zmije, ufatile me u svoj vito i davile, davile i ja umal' nisam umro. A na kraju kad me pustiše, čuo sam od njih, vele, svaki put kada kući doćeš pijan, mi ćemo te opet 'vako davit, pa izvoli radi što ti volja.“ Samo što mi to reče moj sine, tvoj babo ode odma' u kupatilo, okupa se brzo, pa pojuri u džamiju da klanja podnevski namaz. Totalno se promijenio.“

-Pa je li to stvarno majko tako?- kroz veliko čudo Osman pita svoju majku, ne vjerujući u ono što ču od nje.

-Jeste bogami sine, jeste, samo molim Boga da nam taki ostane do kraja života.-

-O... fala ti Bože i od mene.- uzviknu i veseli Osman, kad to ču od svoje majke. Tako uistinu sve i bješe ,otac mu riješi da nikad više ne pije, nego da se posveti mormalnom životu, sebi i svojoj familiji. Onako, kako su to radili još mnogi drugi pošteni ljudi na ovom dunjaluku. Čudo se desilo i sa Osmanovim gazdom ,razbolio se naglo i od nepoznate bolesti završio u bolnici. Liječio se dugo, pozivao i plaćao najpoznatije ljekare, potrošio silno bogastvo na njih, ali lijeka mu nije bilo, pa je nesretnik brzo i umro. Za njim je ostalo svo bogastvo sa ovog dunjaluka, nije ga mogao ponijet sa sobom, naslijedio ga je njegov sin koji je bio mnogo bolji i drugačiji od njega sa svojim radnicima. Valjda je izvukao neki zaključak da je ovaj život prolazan, da se u njemu sabjeru samo sva dobra i loša djela, pa da se za njih odgovara, tamo đe nam je od Boga određeno kad dođe vrijeme za to. A da bogastvo sa ovog dunjaluka za svakim od nas ostaje drugima na volju, bez obzira koje smo klice, sloja ili iz koje smo porodice.

Piše:Salih Adžikić

dzematrahic.ba