Ova priča je jedna od četiri priče iz moje posljednje knjige koja se zove „BAJKE IZ KOMŠILUKA“.Njen sadržaj je malo duži,od onih ubočajnih priča koje sam ja objavljivao do sada,pa ću pokušat da je prepričam u dijelovima.                                                        

Nekada davno, u ona stara vremena,u jednoj čarobnoj zemlji zvanoj Jugoslavija, ili možda još bliže rečeno,u posavskom gradu Brčkom,u kojem se cijenilo ljudsko poštenje, a nagrađivala ljudska vrijednoća solidnim novčanim primanjima,živio je jedan okorjeli ribolovac zvani Ibrahim.Ostajući kao radni invalid,još od svoje četrdeset pete godine života,Ibrahim je šepao na desnu nogu,teturajući se svaki put kao iznenadno zatrešeni toplolić kraj rijeke,kada bi zakoračio korak unaprijed.Uz to i sluh mu je bio oštećen,pa ako bi neko želio razgovarati sa njim,obavezno bi morao vikati iako bi bio blizu,ili mu prići na jedan korak,pa mu drmajući za rame dati do znanja da ga zoveš.Iz svoje lijeve ruke nikad nije ispuštao svoj drveni štap,sa kojim bi se podupirao u hodu,a u desnoj ruci vječito je nosio štap za pecanje,i torbicu sa potrebnim priborom.Ponekad bi mu štap za pecanje bio prebačen preko desnog ramena,čiji bi se tanki vrh od njegovog ljuljuškajućeg hoda,sa svakim novim korakom iznova,strašno zatreskao,a zvonce na njegovom štapu,u isti mah bi zazvonilo,naglašavajući mu svojom zvonjavom kako je uspio načiniti još jedan novi korak u svom mukotrpnom hodu.Bio je osrednje visine,sa svega metar i sedamdeset,ali zbog šepajućeg hoda izgledao je pogrbljen,čineći se još sitnijom građom tijela,nego što je i bio u stvarnosti.Sijedu i rijetku kosu gotovo u cjelini nosio je ispod svog ribarskog šešira,kojeg su ukrašavale raznovrsne udice,okićene mnogobrojnim privjescima po sebi.Glava mu je bila okruglo,sitna,i ko da se ponekad nije ni vidjela ispod ribarskog šešira.Ukrašavali su ga i njegovi uredni, prosijedi brkovi,koji mu se smjestiše ispod nosa srednje veličine.Lijevo uho mu je do pola bilo odsječeno,al rijetko se mogao i primijetiti taj ostatak uha na njegovoj glavi.Bio je urođeno,šutljive naravi,dok mu je glas bio hrapav,i uglavnom je mrmljao.

-Selam alejkum Ibrahime!-uzviknu slučajni prolaznik,dok mu je prilazio sprijeda.Podižući ujedno vrhove prstiju desne šake,i prislonivši ih uz čelo,prolaznik je Ibrahimu dao do znanja da ga srdačno pozdravlja,jer ga dobro poznaje iz komšiluka.

-Selam..selam...-odgovori mu mrmljajućim tonom,i ne podižući glavu nastavi da gazi teturajući se prema Savi.Oko njega se poigravao vjetar,razdrmavajući u povremenim naletima okolno lišće gustog šipražja,topola,vrba,i svega onog što je krasilo riječni okoliš.A Sava kao lijepa mladenka,samo je treperila žuborećim talasima po sebi,čineći se tako još privlačnijom za ljubitelje rijeka i riječnog okoliša.Uživao je Ibrahim u tom opojnom mirisu riječne blizine,koji mu je vjetar u naletima prinosio pod nos,pa je na trenutke Ibrahim i zastajao,udišući što više riječnog zraka u sebe,da bi ga u slast progutao u dubinu grla,i svojih pluća,zajedno sa bremenom povučenog dima svoje cigarete.Nakon toga još bi i odhuknuo iz sebe,pa sa smiješkom olakšanja nastavio da gazi ka rijeci.Nije se žurio,za njega je vrijeme teklo sporo,istim tempom koliko je i on šepajući mogao da gazi.Poranio je i čitav dan je pred njim,pa nije ni bendao za koliko će vremena stići dorijeke Save i njenih omamljujućih talasa.

Mislio je samo na to,koliko će tog dana uspjeti da ulovi ribe,sa kojim bi kao  sa ordenjem,pred veče krenuo kući,pa svojoj ženi Razi prohujali dan.I tako je Ibrahim nastavio hod,korak po korak šepajući grabio je sporo,al sigurno,i nije prošlo puno,ubrzo je stigao na riječnu obalu,gdje je i naumio da se smjesti,kako bi mu što ugodnije protekao nadolazeći ljetni dan.Sunce se sa neba caklilo,još mu je lice bilo umiveno nedavnom rosom,ali će njegova nagovještavajuća vrelina ubrzo spaliti svu svježinu nastalog jutra sa sebe.Sa njegovih jedrih obraza ubrzo će da se širi samo  vulkanska vrelina,od koje će svako da se prosto topi pod njom.Ali to Ibrahima nije sikiralo,obikao je na sve pa započe oprezno da se spušta malo niže,nizbrdicom,kako bi prišao što bliže lahorećim talasima Save,i u njene dubine zabacio udicu svog štapa sa okačenom glistom na njoj.

A Sava kao Sava,ujutro ljubazno vedra,smiješila mu se sa svakim novim talasom,baš kao njegova žena Raza,dok se u ranoj mladosti zabavljao sa njom,sa svojom prvom,i jedinom djevojkom,unoseći šepavom Ibrahimu hrabrosti da izdura silazak nizbrdicom ka rijeci.

-Uh..gadnog li brda...-reče podupirući se sa svojim štapom,nebili mu put ka Savi protekao što lakše.Utabani putić,kojim je silazio nije bio dug,ali se njemu svaki put činio dužim i zloćudnijim kada bi ponovo dolazio na rijeku.No nije odustajao,i ubrzo se nađe na svom već dobro utefterenom mjestu, gdje je u rahatluku,i samoći,mogao provesti čitav dan u pecanju.Sve mu je išlo tog jutra od ruke,ili mu se samo činilo tako,pa je sa pecanjem u miru započeo da uživa.Zabačena udica sa mamcem je potonula desetak metara od njega,u vodi sa uobičajnom zvučnom reakcijom.I on se zavali u malu, rasklapajuću stolicu,koja se sastojala samo od nogara i malo razapete kože između,u koju je on i sjeo. Odmah mu se sitne ribice počeše poigravati oko njegovog mamca,ali Ibrahim nije bendao na to,jer mu njegovo dugoročno iskustvo govorilo da se na to trzanje ne smije puno zahmetiti.Pripalio je novu cigaretu i započeo da uživa na sebi svojstven način u pušenju,prateći britkim pogledima plovak štapa kako nježno plovi,teturajući se ko neki pijanac,čas dole ka dubini vode,a čas iznad nje.

-Igraju se samnom...ove ribice..šejtani mali,al ja na to ne palim.-opet se Ibrahim oglasi mrmljajući, onako za sebe,da ga je neko slušao nebi te riječi mogao razumjeti.Samo je lahoreći žubor vrbaka nedaleko od njega razumio njegov govor,pa je nastavio žuboreći da mu se upliće čak i u njegove duboke uzdisaje,okićene povremenim kratkim kašljanjem.Prvo zabacivanje nije mu uspjelo,pa se dade da to ponovo čini.Zabaci mamac prema obližnjem rukavcu,gdje je voda mirovala i gdje je mogao u miru da čeka svoj ulov.Ne sluteći da baš u tom uvučenom rukavcu rijeke plivaju goleme ribe,i samo što mu zabaci,udica potonu odjednom,kao da je neko naglo povuče ogromnom rukom ka dnu,prosto nestade u dubini Save.

-Oho...ho....ulovi mi se,haman velka ribetina!-kako to uzviknu poleti ka svom štapu,pa započe borbu sa teškim ulovom.Ulovljena riba je jurila sad desno,sad lijevo,pa tamo i amo,i gore i dole,ni sam  Ibrahim nije očekivao toliku borbu sa iznenadnim ulovom.Ali nije odustajao,strunu je u štapu povremeno namotavao,pa popuštao,i opet ponovo nekoliko puta zaredom,nebil se ta riba što više izmorila.

-Hajde...hajde..lopo...ve....bacaj se,bacaj,al nećeš još dugo.-opet se Ibrahim osokoli,nastavljajući da se lavovski bori sa velikom ribom.

„OVO MI JE NAJ VEĆI ULOV,JER VAKO TEŠKU RIBU NIKAD DO SADA NISAM IZVLAČIO“-rojile mu se radosne misli u glavi,čineći ga tako još veselijim i hrabrijim,kako bi izdurao do kraja u borbi sa upecanom ribom.

Na kraju se riba umorila i predala,a ponosni Ibrahim je pobijedio,i ulovljenu ribu lagano je izvukao iz rijeke,pa kao naj veći trofej prislonio je uzase i gledajući je u riblje oči reče joj.

-Eto...džaba ti tvoja sila...ja te ovaj put pobijedi..-riba je visila svojom dužinom gotovo do njegovih koljena,dok ju je on sa mukom držao tako uspravljenu.Baš tih trenutaka,malo dalje od njega,iza obližnjeg žbunja izvirivao je njegov poznanik kršni Mensur,u čijem se kraju krupno zelenih očiju jasno naslutio lopovski odsjaj.A na debelim mu usnama u obliku dva samunčića,iz starih pekara,čiji je gornji dio gotovo u cjelini bio prekriven gustinom njegovih brkova crne boje,vidio se još veći lopovluk u lopovskom smiješku od njega.Još tada se moglo naslutiti kako mu se u glavi lomata zlobna misao,da iskoristi naivnu dobrotu znanog Ibrahima,pa se u isti mah spusti prema svojoj skupocjenoj brodici,da bi sa njom uz gotovo bez šumni rad motora prikučio Ibrahimovoj logi.Usidrivši se na svega desetak metara od njega,na brzinu raspremi svoja tri,skupocijena štapa,pa zabaci mamce na njima baš u pravcu riječnog rukavca,pored kojeg je Ibrahim peca.

-Selam alejkum Ibrahime..!!-uzviknu Mensur čilo,čim se smjesti da peca,sa raskošnog pramca svoje brodice,nebili njemu dao do znanja da je tu,jer je dobro znao da Ibrahim dobro ne čuje.

-Selam..selam..-smrsi mu Ibrahim odgovor od sebe.

-Dobar ti je danas dan,ulovio si haman,veliku ribetinu!!-opet se vikom oglasi Mensur kako bi sa Ibrahimom uspio divaniti.Dao mu je do znanja da je on vidio njegov ulov,a kako mu to reče nastavi mu se još više lopovski smješkati.

-Nako..nije loše...-odgovori mu Ibrahim na uobičajan,mrmljajući način,tiskajući malo dublje ulovljenu ribu,u ribarskoj mrežici u vodi,nebili mu ulov ostao živ dok ne pođe kući.

-Nadam se Ibro...,da ću i ja uloviti..dobar trofej ko i ti..!!-ponovo mu se komšija javi ne prestajući da ukrašava svoj govor onim urođenim lopovlukom iz sebe,na dopunjujući sve to svojim gospodsko, umišljenim i ponosnim smiješkom.

-Oćeš..oćeš ako Bog da..-odgovari mu Ibrahim opet,pa zabaci svoj štap ponovo u rijeku,u onaj isti rukavac,u kojem su već bila zabačena i tri komšijina štapa.Rukavac nije bio golem,pa bi četiri štapa za njegovu veličinu bila previše,al to Ibrahimu nije smetalo.Lagani vjetrić se poigravao njihovim plovcima ,a malo i sitne ribice,dočaravajući im užitke u pecanju.A uz taj užitak,utapala im se u uši melodija riječnih vrabaca,kreja,vrana,i pokojeg goluba zalutalog u to okruženje.Sve je odavalo prirodnu ugodnost oko sebe,a pogotovo isparavajući miris Save,iz kojeg se pod vrelinom sunca počeše da izdižu,i lepršaju ka nebu gotovo ne vidljivi oblačci mirisne pare.Ibrahim tek što zasjede nazad u tronožac,nebi li sa novo pripaljenom cigaretom,nastavio da uživa u pecanju.Al samo što sjede opet skoči na šepavu nogu.A kako skoči na nogu prileti svom štapu,čiji se plovak isto kao malo prije munjevito izgubi u vodi.

 

-Evo još jedne...ribe...!-zaurla Ibrahim na sav glas,obliven novim valom radosti,da bi se u isti mah bacio u borbu sa novom,ulovljenom ribom.I komšija mu poskoči na noge sa udobnog mjesta kožne sećije ,u svom čamcu,ali ne iz dragosti što Ibrahim vodi bitku sa opet ulovljenim klijenom,nego od srdite ljutnje,i velike zavisti što se na njegovim štapovima ni jedan plovak ne kani da mrda.

-Iđe mu od ruke!-njegove riječi iako nisu bile normalnim tonom rečene,Ibrahim nije čuo,zbog problema sa ušima.

-Srećan ti je dan danas,komšija Ibro,al nadam se da ću i ja imat sreće kao ti!-zavika još jednom kršni Mensur,ne uspijevajući da sakrije vrelinu zapaljenih obraza,od huje i zavisti na Ibrahimovu nafaku,u pecanju riba.

-Doće i tebi riba...samo budi strpljiv..!!-reče Ibro, dok je svoju drugu ulovljenu ribu ponosno stavljao u svoju ribarsku mrežu.

-Nadam se ,da će i moji novi štapovi da se zatresu,uskoro od ulovljenog plijena!!-javi se Mensur kiselom vikom,nastavljajući sa valom nervoze da se zahmeti oko svojih štapova.Ali plovci njegovih skupocijenih štapova,koji su se blistali na suncu kao ogledalca,samo su se povremeno zabadali u vrh Savskih talasa,i odmah iskakali nazad,ne pomišljajući da koji puta potonu malo dublje u obližnji vijer rukavca,kao što se dešavalo na Ibrahimovom štapu.Malo kasnije,vidio je Mensur da od njegovog pecanja neće biti fajde.Zbog toga se u njegovoj oholoj glavi započinje širiti munjevitom brzinom sve veća huja,dok se rijeka Sava lelulajućim talasima baškarila u svom velikom koritu.Talasi joj se ležerno lelujali,stapajući svoje njihanje sa povremenim naletom povjetarca,odajući veliku ugodnost oko sebe,pa je bilo milina gledati ih.To je posebno godilo zadovoljnom Ibrahimu,dok su mu radosni pogledi ispod sijedih obrva letjeli okolo.Njišući se kao baje na vjetru,i završavajući svoj  let u obližnjem plićaku,gdje mu se još uvijek brčkaju dvije velike,ulovljene ribe.Vrijeme obgrljeno talasima rijeke Save nježno,i neprimijetno je proticalo.Prošla su naredna dva sahata a novog ulova nije bilo,ni kod jednog,ni kod drugog pecaroša.Imali su i jednan i drugi povremeni ulov sitne ribe,ali ih one nisu zanimale i odmah su ih vraćali u rijeku.

-Jesam baksuz,samo ova usrana sitnjež peca mi se na udicu,a ni jedna krupna riba neće na moj mamac,kao što je bilo kod onog šepavog Ibrahima.-tiho prozborene riječi od Mensurove ljutnje, Ibrahim nije mogao čuti,a ni pročitati sa Mensurovih krupni usana,dok mu je po licu titrao neprestano lažni osmijeh,skrivajući svu istinsku ljutnju u njemu.Ali nervoza mu je dostizala zadnju granicu,i on odluči da se nečujno,kao što je i došao,iskrade i nestane.Čekao je samo pavi trenutak kako bi Ibrahim na tren sklonio svoje poglede,malo u stranu,pa da se on skroz izgubi njemu iz vida.Dali je to sudbina odlučila da tako mora biti,baš tada na Ibrahimovom štapu plovak opet odjednom potonu u dubinu lelujavog rukavca.

-Opa....evo još jedne...ribe...!-uzviknu veseli Ibrahim,čim to spazi na svom štapu za pecanje,i opet poskoči na svoju šepavu nogu,pa brzo kolko je mogao prikuči se štapu i zgrabi ga u ruke.Ribarskim iskustvom,i jakom željom da i novo upecanu ribu privuče obali,nastavi da se bori sa njom,na svaki mogući način kako je znao,i umio.

-E.....jebem ti usranu sreću,meni ništa od ulova,a ovoj šepavi opet nešto krupno ulovi!-prosikta još jednom ljutitim tonom zloćudni Mensur,gledajući Ibrahima kako savlada već treću ribu,i vuče je ka obali.

-Vidi..nejma mi Mensura..kuda se izgubi jadnik..-promrsi Ibrahim čim završi sa svojim ulovom,željan da mu se pohvali. No vidjevši kako nikog nejma nastavi da uživa u svom uspješnom pecanju.Smiješak zadovoljstva,po njegovom okruglom licu kitio mu se ko veliki đerdan skupih bisera,čineći ga tih trenutaka presrećnim čovjekom.Sa obližnje džamije zaori se podnevni ezan.

Učeći tečno i razumljivo hodža je oglašavao kako vrijeme ipak prolazi dalje.Onda se i sa gradskih crkvi poče da ori i jeka crkvenih zvona,i cijelo Brčko svaki put u podne biva razdrmano time. Ali to nikom nije smetalo,pa ni veselom Ibrahimu.

-E...mislim da mi je dosta za danas..Imam dobre komade..ribe..,sa kojima će moja Razija biti presretna,i moć da nam ispeče čak i komšiluku za jelo.-njegove mrmljajuće riječi i da se neko blizu pojavi,nebi razumio,ali ih je vrlo dobro razumjela tiha rijeka Sava,pa mu se u znak razumijevanja odluči zahvaliti druženjem sa njim, žuboro laganih talasa,i presijavajućim odsjajima sunčanih zraka od njih,koji b se samo ogledali o njenu bistru površinu pa u zrak odskakali u vis.I poput rasprskavajućih odsjaja raketa,rasprsli bi se u milone djelića,nestajući u toplom zraku tako raspršeni.Ibrahimov odlazak kući ispraćale su i mnogobrojne ptičije melodije,malo u horu,a malo i pojedinačno, pjevali su šareni vrapci, čavke, vrane, grlice i pokoji golub.Opkovan snagom ohrabrenja Ibrahim je sve to sa olakšicom primio u sebe,i čim se spakova pođe uzbrdicom ka obližnjem putu.Iako su mu tri velike ribe bile novi teret za njegovu šepajuću nogu,on nije odustajao,niti pomišljao da se preda tome.Ribe je objesio na ručke štapa i sve to zabacio na desno rame,štap s kojim se podupre u lijevu ruku,a stolak o desnu stranu kajša, pantalona.I tako natovatren pošao je kući,koračajući mnogo teže nego kad je dolazio na rijeku,samo nije posustajao.I već je bio stigao pored obližnje kafane, pred kojom se iscrata lik njegovog poznanika Mensura, koji čim spazi Ibrahima da tudam prolazi zavika.

-O....Ibrahimaga....jesil dobro...!?Imaš,izgleda odličan ulov!!

-Jah..eto..nako,dobro je..-Ibrahim mu odgovara ne podižući glavu,nebil prošao što prije.

-Kuda si pohitio...bolan,tako dobar ulov...mora da se zalije po jednom rakijicom!!-kako to reče, Mensur mu u isti mah priđe,zagrli ga,i vukući ga povede ka obližnjem,vanjskom stolu kafane.

-Evo,odmori malo,spremio sam nam rakijice,da tvoj ulov ljudski zalijemo!

-Ma.., znaš, nebi ja, jer sam loš u rakiji.-stidljivo mu Ibrahim promrsi.

-Daj...Bogati,sramota da tako dobar ribar ne popije koju,i da svoj bogati ulov ne zalije!Jel tako ljudi moji!?-nastavlja uporni Mensur da ga ubjeđuje,upitujući i okoli svijet za to.A pitani ljudi ni ne slutiše šta je prava namjera zlobnog Mensura,to potvrdiše.

-Tako je,tako je ribaru...,jer ribari su ko lovci,sve što ulove moraju rakijom zaliti.-ču se od jednog proćelavog gosta,sa susjednog stola.

-Pa dobro..al po jednu..-opet se oglasi snuždeni Ibrahim,pristajući na jedno piće.I kako to reče sjede na ponuđenu stolicu,za vanjski stol kafane“ZLATNA RIBA“.

-Hajde živjeli!-ponovo se uz viku oglasi naporni Mensur,i podižući svoju čašicu prinudi Ibrahima da to isto učini,da bi se sa njim i kucnuo čašicom rakije.

-Ajde ibraga,da vidimo,moreš li ti iskapit čašu šljive!

-Lahko je tebi,ja sam nastrado i nisam u stanju više piti ko nekad,al da ti dokažem da me nije strah,popiću je.-kako to reče,čašicu rakije nage i na iskap Sali u grlo.

-Jel dobra...!?-ponovo mu se Mensur nameće pitajući ga.

-Uh....jes Bogami...ljuta je...-odgovori mu Ibrahim,otresajući ujedno okruglastu glavu od ljutine rakije,i čim to reče usta i pođe kući,opravdavajući se riječima.

-Znaš,brate..ja ne smijem puno piti,zbog toga ja odo kući,jer svaki put,poslije druge rakije ja se totalno izgubim,i neznam ništa za sebe.Zato iđem kući,hajde zdravo.

-Sjedi bolan,Ibraga......!Kućeš, nisi valjda obična žena,da se od samo dvije rakijice naločeš,ajmo mi još po jednu,pa što god bilo da bilo!-naporni Mensur nije mu dao da odustaje,prigrlio ga je svojom desnom rukom,a Mensurova ruka viseći na Ibrahimovom ramenu bila mu je teža od sve tri ribe zajedno,upecane u Savi.Na to se on jadnik malo uplaši,pa iz nekog spopalog straha i drugu čašicu rakije poče da pije,nju nije odjednom,nego na dva tri puta dok je ne iskapi.Ali istog trena,kada mu se nova ljuta prepečenica još jednom svojom vrelinom spusti iz grla u stomak,iz njegovog stomaka se razbukta plamen pijanog ursuzluka,i silovitom snagom udari mu u glavu.Čim mu se u glavi zapali taj plamen pijanstva,i u zdravi dio mozga,on se potpuno otkači iz okolne stvarnosti.A to je Mensur i čekao,tjerajući ga i dalje da se još koji put kucnu i nazdrave nove gutljaje prepečene rakije,koja bi svojom jačinom obara snogu čak i bivola.Sahat vremena poslije,Mensur je totalno pijanog Ibrahima izveo na obližnji put,do prvog obližnjeg vrbaka.Pa skriven od radoznalih očiju,iz njegove ribarske kese ukrao dvije ribe,i to one koje su bile naj krupnije,a njemu ostavio samo jednu,omanju ribu.Pa ga tako uputio da pođe kući,a on se sa otetim plijenom izgubi iz vida.Ibrahimu je sve bilo ravno,poštapajući se štapom i sa zdravom nogom ipak je išao kući.Gazio je mnogo tromije nego što je šepajući i hodao,a pogotovo sa svakim novim korakom poletio bi da padne.Al ne prođe ni stotinjak metara hoda,pred njim se ko iz neba bačen,stvori lik jednog prosijaka,koji sjedeći u trošnom odijelu,na jednom starom panju kraj puta prosi.

-Udije....lite...siromahu....imam gladnu...djecu da ih nahranim...-Ibrahim je bio nagluh od posljedica proživjele nesreće,a još gluhlji bio bi poslije popijenog alkohola.Samo glas prosijaka kraj puta odzvanjao mu je sasvim jasan,od čega se i on sam na trenutak začudi,i osta da nijemo bulji okrvavljenim pogledima u prosijaka.

-Nejmam..šta,da,ti...da...m..,je..dino,ovu ri...bu...,ako oćeš....-Ibrahim sa mukom odgovara.

-Ako je sa halalom...hvala ti..ako nije nemoj mi dat.-prosijak mu odgovara,očekujući njegov pristanak.

-Jes..,ne...ćemo,moja Raza...,i ja, crknuti...,od gla...di...-nastavi pijani Ibrahim s mukom prosijaku da odgovara.

-Tvoj halal meni berićet, hvala ti od srca.-još samo to Ibrahim uspje čuti od neznanog prosijaka,koji se u isti mah izgubi pred njim. 

   Kraj prvog dijela.

   PISAC:ADŽIKIĆ SALIH

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.