U ovom užurbanom vremenu,kad žurba i vrijeme određuju, koji se poslovi trebaju prvi uraditi,a koji poslije,ponekad sami sebi trebamo reći,da nije sve u nekoj žurbi,velikom poslu,i golemom novcu,jer treba ostavit malo u stranu ono što mislimo, da ćemo na tome da se na brzaka obogatimo.Osvrnemo se oko sebe,jer ima sitnih poslova koji se nalaze tu oko nas,a koji će nam donijeti ogromni sevap a još i duplu zaradu,za koju se nikad nismo ni nadali da je možemo zaraditi, na takav način.To pokazuje baš ova priča, koju namjeravam ispričati vama a vi sami zaključite,čim je pročitate,imali istine u tome.

 

Proljeće se uveliko razletilo kititi svojim toplim osmijehom, svakog ko se vrijednoćom svojih ruku nudi proljeću, da ga svim svojim čarima okićeno ukrasi,i na taj način nagradi.Tako se osjećao razdragani Mensur,poznati majstor zidar, dok je sa svojom ekipom radnika, još od ranog jutra krenuo da radi,i da nadgleda posao na jednoj novogradnji.Bio je poznat na daleko sa svojom preciznošću u poslu,i kvalitetu svog urađenog posla,a i sa skupljom cijenom,pa su ga naređivali samo oni sa malo dubljim džepom,kako bi naš narod reko.Zato se on sam nije nikad ni htjeo prihvatiti da radi neke sitnije poslove,za manju paru,jer u tome nije mogao izvuć računicu,za sebe i svoje dobro plaćene radnike.

-Selam alejkum Mensure!-uzviknu suvonjavi hodža, dok se prolazeći pored Mensurovog gradilišta nađe blizu njega.

 -'Alejkumu selam!-odgovori mu u slast plećato,krupni Mensur,dok mu urođeno,nakićeni osmijeh, ukaza blistavo mudar, ispod crno,garavih brkova,dotjerani pod konac.I na samom izgledu njegovog punačkog lica moglo se zaključiti,da je to čovijek koji u svemu vodi dobru brigu,i preciznost,isto kao u svom majstorskom poslovanju.

-Izvini ba,što te zovem,ja pošao ovuda u džamiju,pa ko velim usput ,nešto da te priupitam.-nastavlja suvonjavi hodža snjim da razgovara.

-Samo ti pitaj hodža,i ništa se ne sikiraj,jer ti dobro znaš koliko te svi cijenimo u ovom kraju.-uskliknu mu razdragani Mensur u svom uobičajno veselom svjetlu.Ali ga u isti mah povede hodžu do obližnjeg drvenog stola,nad kojem su on i njegovi radnici jeli,i pili kahvu kad dođe vrijeme za to.Čak i drveni stol,i klupe, skovane od običnih dasaka bili su uredno i pravolinijski postavljene,pa se lagodno moglo i sjediti za njima.

-Evo sok hodža,da se malo osvježiš dok razgovaramo.-reče i to nasmijani Mensur noseći mu ponuđeno piće.

-Imam ba jednu molbu,jer to za tebe i tvoju firmu nemere ni bit neki posao,kao ti tvoji što sada radiš.

-Slobodno hodža, samo reci,ja ću te rado saslušat,pa ako budem mogo u nečem da ti pomognem, Bože na hajr,a ako ne, onda ću ti reći zašto.Al odmah da ti kažem,posla mi je preko glave,i vjeruj da ne mogu uraditi ništa ni samom sebi,do kraja ove godine.

-Jah,pa dobro ako je tako,onda te nebih ni bihuzurio.-hodža ga ožalošćeno dočeka,ne želeći da mu pobrka sve poslovne planove,koje je on preuzeo da uradi u tekućoj godini.

-Reci ti meni što si naumio kazat,pa vidjećemo,možda i nađem malo vremena i za taj tvoj naum.-ne prestaje Mensur,i u daljoj priči iznositi iz sebe svu svoju dobrotu i urođeno veselu atmosferu.

-Mislio sam ba,da mi tvoji radnici okreče našu džamiju,znaš da nam skoro dolazi bajram,pa ko velim, da je malo okitimo krečom.Biće ti plaćeno ko i svakom drugom, što bi smo mogli platili po kvadratu,al moraš da mi daš obećanje,pa da budem siguran u to,jer me neće vode biti jedno vrijeme,iđem u grad,na neka vjerska predavanja.

-Uh.......Bogami hodža puno sam zauzet,a svaki mi poso ima svoj rok, za koji mora da bude gotov,jer ja lično dam garancije ljudima za to.Pa zar nejmaš nikog drugog, iz naše okoline?-upita ga Mensur nebil sebi našo neko opravdanje za to.

-Nejmam vremena za to moj Mensure,a znaj da će te Dragi Allah puno nagraditi, ako nam to uradiš do bajrama.-dočeka ga hodža užurbanim glasom,nebili mu nekako salomio otpornost u njemu.

-Teško moj hodža,teško,jer imam posla toliko da ga moram radit i do kasno u noć ,nebili sve na vrijeme završio.

-Pa eto,ja pita,pa ako more,more,a ako nemere,ništa nikom.Nego da popijem sok,i ja odoh,jer moram stić na podnevni vakat.-čim to promrsi,hodža okvasi suho grlo slatkim sokom   ustade i reče mu još na samom rastanku sa majstorom Mensurom.

-Ajde ala himanet.-Mensur se još malo dvoumi,komešajući se u svojim mislima,sam sa sobom,ali mu nešto iz duše reče“ pristani“,i on povika za hodžom koji je već izlazio na put,prema seoskoj džamiji.

-Hodža...!-hodža kad ču njegov zov zastade i okrenu se ka njemu.

-Uradićemo džamiju sad preko vikenda,zamoliću svoje ljude,da samnom lično okreče džamiju,a svoj poso oko ove kuće,nadoknadićemo nekako!

-Fala ti Mensure od srca,uradi bogati taj posao a ja čim dođem sa predavanja,ja ću ti platiti za to.-kako to reče razveseljenog lica hodža čilo ode prema seoskoj džamiji.

-Moraću samo smislit opravdanje kod gazde Hajrudina,za ta dva dana,koja ću ostavit oko krečenja cijele džamije,a mislim da je i on pobožan čovjek,i neće mi zamjeriti za to.-promrsi to Mensur sam sebi kao podstrijek,da uspije u obećanom poslu oko krečenja džamije,i ode ponovo ka vrijednim radnicima,da sa njima nastavi raditi užurbano i precizno,kako to radi godinama od kad ima zvanje poznatog majstora.Njegovoj dobroti,i obećanju, čak se i vrijeme zahuktalog proljeća smilova, pa mu svi radni dani protekoše u veoma ugodnoj,i sunčanoj atmosferi.Čak i naumljeni vikend osvanu sunčan,razdragan i nasmijan,zbog čega se on odmah i dogovori sa svojim majstorima šta će ko da radi.I za veliko čudo brzo se postavi skela svana skromne džamije,i u njenoj mirisnoj unutrašnjosti.

-Eto ljudi,vidite ovu džamiju,ja sam obećo našem hodži da ćemo je okrečit iznutra,a i svana za vikend ,pa navalite da to i uradimo kako sam reko.

 

-Malo će nam biti teško oko munare,al mislim da ćemo uspjet nas četvorica shajrom i to da završimo. –oglasi se jedan grupo vođa.

-Ma jašto ćemo,a nije nam prvi put da se penjemo na velike visine.-uključi se i drugi radnik dajući do znanja majstoru da će sve proteć kako su naumili to i da urade.Samo što im se završi razgovor svi su se uputili svom poslu.Ujedno sa njima i Mesur se baci na posao,pa sve oko njih krenu da prašti u poslu od vrijednoće svih prisutnih majstora.Malo po malo vrijeme je odmicalo,a posao oko rečenja džamije spolja započinjalo je već vidljivo da se odslikava.Džamija nije bila golema,ali nije ni mala,imala je na sebi dosta kvadratnih metara širine,i visine,no vrijednim majstorima gazde Mensura nije bilo ni jednog posla,kojeg oni nisu u stanju uradi,ako im majstor Mensur to zada da urade.Čak niko od njih nije ni zastajao oko pušenja cigarete,koju su većinom svi i koristili,već bi to obavili onako u radu.I gle čuda,do ručka su njih četvorica uspjeli okrečiti gotovo sav vanjski dio,osim munare.

-Dobro smo uspjeli,bogami nisam se baš nado da možemo voliko okrečit do ručka.-progovori Mensur u slast dok su svi sjeli da ručaju,a jelo im donese jedna žena iz komšiluka.

-Jeste bogami vrijedni,nejma šta loše reć vašim radnicima,zato hajde da ručate,ja sam vidjela da se džamija kreči,i spremila sam vam jelo,iako me niko za to nije zadužio-javi se ljubazna žena,dok se maramom na njenoj glavi poigrava lahoreći vjetrić,nanoseći joj one završetke marame povremeno u mladoliko lice.

-Ma nisi trebala kono,jer ja sam hodži reko da svojim majstorima ja obezbijedim i jelo,i piće-uključi se veseli Mensur snjom u dijalog.

-Ja sam to od sebe donijela radi sevapa sebi,i svojoj familiji,a ti svoje radnike hrani kad budeš neđe drugo radio-opet mu se nasmijana kona uključi u priču,dajući Mensuru do znanja radi čega mu je ona darovala ručak.Bila bi tu još pokoja pošalica i komentara njega i njegovih radnika među sobom,pošto su svi dobro znali jedni druge,i na tome se sve završi.A oni čim ručaše nastavljaju gdje su u svom poslu stali.I uz Božiju pomoć,i njihovu vrijdenoću,sav posao oko krečenja džamije spolja uspjeli su da završe u toku dana,čak su i unutra uradili dobar dio posla.

-Eto ljudi za danas je dosta,ovo unutra što nam je ostalo moremo sutra uraditi i prije sutrašnjeg akšama,pa ljudi koji dođu u džamiju da klanjaju,mogu to rahat obaviti.

-Biće sve gotovo majstore  računam do ikindije,jedino ćemo ostavit vremena oko skidanja skela,al mislim da će sve proć u najboljem svjetlu.-uskliknu osokoljeni radnik na Mensurovu priču.

-Nadam se ako Bog da, da i krečenje džamije obavimo u najboljem svjetlu,pa da nas narod dugo spominje ko je krečio našu džamiju.-dodade Mensur još jedan veseli komentar,dok  sa ljudima pokupi halat,ostavljajući ga spremnog za sutrašnji posao.Vrijeme nastavi užurbano da teče,i nadolazeća, vedra noć kako smjelim korako zagazi u njihov kraj,tako istim smjelim koracima i ode od njih.A vedra zora, po ko zna koji put zagazi smjelo i unovom vikend danu, u tu šaroliku okolinu, uz vesele cvrkute vrabaca i nasmijano lice prispjelog dana.Vrijednoća Mensurovih radnika i novom danu nastavlja užurbanim tempom da radi,pa malo po malo,samo što im prođe podna oni sa uspjehom završiše krečenje džamije.Kako je čilo okrečiše još čilije i rastrijebiše sve u njoj,i oko nje,i uistinu,ikindija nije još zaučila a džamija je bila spremna,da se u njenoj unutrašnjosti moglo komotno boravit,bez ikakvog straha od skela,ili nečeg drugog.

-Eto ljudi moji uspjeli smo,obavili smo zarečeni poso i to brže nego što sam i sam mislio da to moremo uradit.-zaklikta osokoljeni Mensur,diveći se sam sebi,i svojim radnicima na obavljenom poslu.

-Što se tiče isplate vaših dnevnica,pare ćete dobiti čim se hodža vrati,a mi opet sutra nastavljamo svoj prijašnji poso.-nije veseli Mensur čestito ni završio svoju periču,samo što se okrene da sa radnicime krene kući,odnekud mu se pred lice prosto stvori lik hodže,koji mu nasmijano reče još u hodu ka njemu.

-Svaka ti čast Mensure,što si vako brzo obavi posao oko krečenja džamije.

-Otkuda tebe hodža,pa zar nisi na tom nekom predavanju u gradu.-začuđenim glasom Mensur dočeka hodžu,ostajući i dalje da zbunjeno gleda u njega.

-Ma došo ja maksuz radi vas,da vam odmah platim za posao,koji ste časno i pošteno uradili.Evo uzmi pare,i nama podijeli svojim radnicima i sebi,pa neka vam parama uvijek budu puni džepovi,đe god budete vako časno radili.-samo što to reče,dade Mensuru pare i ode u džamiju.

-Fala ti hodža,al vjeruj da te nisam očekivo baš sada.-hodža mu na to ništa ne odgovori nego mu desnom rukom samo malo mahnu i uđe unutar okrečene džamije,a za njim se lagano zatvoriše ulazna vrata džamije.Mensur i učini što mu hodža reče pa nama podijeli svojim radnicima dnevnice za odrađen poso,i sa njima u društvu pođe svojoj kući.Prošlo je nekoliko dana od tada, Mensur je zanesen svojim poslom malo i zaboravio hodžu,i poso oko džamije.Al kad je sjeo za drveni stol pred kućom, koju je radio,opet se pred njim nađe lik hodže.Ali ovaj put se suvonjavi hodža nije bahatom stvorio pred njim,nego običnim korakom kako je doša,kad je naredio poso oko džamije.

-Selam alejkum!- uzviknu Mensur čim spazi hodžu pred sobom.

-'Alejkumu selam.-hodža mu uobičajnim glasom odgovara,da bi se i spustio za stol,nebil malo odmorio već staračke noge.

-Kojim dobrom moj hodža?Da nisam šta zaboravio okrečit u džamiji,pa ti dođe da mi kažeš za to.

-Ma kakvi,ja došo da vam platim, za odlično urađen posao,džamija mi zablistala bjelim tvoga kreča.-nastavlja hodža veselo sa njim da egleniše.

-Kako bolan hodža da mi platiš,pa zar mi nisi već jednom platio?-zbunjeno mu Mensur reče,ne očekujući od hodže to da čuje.

-Kakvi platio,ja tebi nisam ništa platio,a i kako ću kad sam tek jutros stigo iz grada.

-Ma ti se samnom šališ.-opet mu se obrati zbunjeni Mensur,nebili mu hodža i potvrdio rečenu tvrdnju.

-Ne...Bože sačuvaj,ti dobro znaš da ja nisam takav čovjek,pa da svoj govor okrenem na šalu,kad je riječ o tako ozbiljnom poslu,oko krečenja naše džamije.

-Ali ja sam već dobio pare,lično si mi ti dao onaj dan,kad smo završili poso.To mogu potvrdit i moji radnici,jel su te i oni vidli,kad si mi dao te pare.

-Ma kakvi,to što si ti dobio pare za krečenje džamije, od nekog drugog,ja za to neznam ništa,a možda je to i neki dobri,koji te isplatio svojim parama,ja to sigurno nisam bio.Zato izvoli novac,i podijeli svojim radnicima,onako ko što sam ti i reko,i fala ti još jednom na dobro obavljenom poslu.-samo što mu to reče,stari hodža popi ponuđeni sok,i polahko ode od njega,a Mensur potpuno pometen osta zbunjeno da još malo zjapi za njim.Ne vjerujući samom sebi šta mu se desilo u životu,od krečenja džamije dobio je duple pare.

-Šta je bilo Mensure?-upita ga jedan od radnika,vidjevši na njegovom liku zbunjenu sliku,koju nikad do tada nije ni viđao na njemu.

-Evo novih para za krečenje džamije,hodža mi reče,da nam on nije ni dao one pare od prije,jer veli da je tek jutros stigao iz grada.

-Kako,kad nam je on lično dao te pare.

-I ja sam mu tako reko,a on mi odgovori,veli, to bi mogo bit samo dobri melek,koji se pretvorio u moj lik,i platio vam pare od sebe,pa nas kaže nagradio za to dobro djelo,oko krečenja džamije.

-Pa šta ćeš sa tim parama,koje si sad dobio?

-Ništa ja ću opet podijelit vama,kako mi reče hodža,a svako od vas nek radi sa tim parama šta hoće.A ja ću svoje pare podijeliti za sadaku,daću ih nekoj siromašnoj porodici.-što časni majstor reče to i uradi,i svu svoju zarađenu paru,na krečenju džamije i dade siromašnoj porodici iz rodnog sela,i na taj način nađe mir sebi,i svojoj poštenoj duši.

dzematrahic.ba