Laž je najveće zlo kojim se mnogi koriste,radi sebe i svog ličnog interesa.Od kako je svijeta i vijeka na ovom dunjaluku,lažima se kitili vjekovni vladari,a i obični ljudi,kraljevi i kraljice,i njihove sluge.Uvijek neko u tim lažima, želio je ostvariti ono,što nebi mogao imati kroz pošten,i legalan posao.Ali se za svaku laž ubrzo sazna,jer ništa se nije moglo slagati pred Bogom,ako je to uspjelo pred običnim svijetom. Tako je i ova priča izatkana lažnim nitima,iz usta nasrtljivo,napornog Abaza,koji se lažljivcem zvao još iz malehna,od osnovne škole,pa sve do momačkog doba.

-Moram majki i bratu slagati, da sam ispit u školi položio odličnom ocjenom.Jer kada bi im reko,da sam jedva tricom prošo ,neću dobit od majke para,da seb kupim nove pantalone.-svoj lažljivi govor Abaz je kitio blistavim odsjajom izrazito zelenih očiju,i još više, sve to dopunjavao sa pobjedničkim osmijehom,i ne sluteći šta ga čeka na putu ka kući.

-Majka mi vjeruje najviše na svijetu,iako sam i nju, ko zna koliko puta do sada slago,al šta ću, taki sam rođen,pa moram lagati,kad god mi se ukaže prilika za to.-nove riječi samohvalne,nasmijanom Abazu nastavljaju klikteći da se nižu,kiteći ga oko vrata kao lančići od zlata.Dok se krupnim koracima užurbano vraćao sa autobuske stanice ka kući.

-Sakriću diplomu,i knjižicu na nekoliko dana,jer će mi mati tražit da njoj pokažem ocjene.Rećiću samo,kako je došlo do kvara u školskim kompjuterima,pa se ocjene nisu mogle unijeti u knjižicu i diplomu.Al šta ću kasnije,mati će sigurno načut od nekog drugog,kako su sva ostala djeca, iz mog razreda dobili knjižicu,i diplomu,o položenom ispitu u školi.-kako to reče na trenutak zastade,uozbilji se, pa poče malo trezvenije da razmišlja,i da smisli najbolju laž,sa kojom bi se pokrio skroz.Ali mu tih trenutaka,po baksuzluku, ni jedna misao nije ulazila u glavu,a i njegov do tada, naj maštovitiji mozak prosto nije mogao da razmišlja.Totalna blokada u njemu,zadrža ga još malo da gleda besmislenim pogledima okolo sebe.

-Nema veze,ostajem pri do sadšnjoj ideji,dok ne izvučem lovu od majke,a kad to dobijem,trčim odmah u grad pare da potrošim,pa šta god bude,ja ću ipak biti na dobitku.-čim to istelali,na sebi svojstven način,sad prosto pojuri ka obližnjoj kući.I čim uleti u kuću,sa vratnog praga povika na glas.

-Majko...položio sam ispit,sa odličnom ocjenom.....zato mi odmah daj pare...da idem kupiti sebi..pantalone..!!-majka kad to ču od sina,poskoči na žilave noge,prileti mu i zagrliga,a od sreće i zaplaka nad njim.Malo kasnije,kad se presretna majka smiri,ode u susjednu sobu,i ubrzo se vrati iz nje,odmota smotuljak mahrame,i iz njega izvadi pare,koje je obećala sinu,i reče.

-Evo sine pare,idi sad u grad,i kupi sebi pantalone kakve želiš,a za uzvrat dajem ti još toliko para,da kupiš sebi i nove cipele,i košulju.Pa da mi budeš najbolje dijete na maturskoj noći.

-Ura....!-uskliknu presretni Abaz,pa bez imalo dvojbe zgrabi pare u ruke,a majku od duple radosti izljubi u starosne obraze.Čim to završi na brzake se spremi za novi odlazak u grad,pa na brzinu kako je i došao iz škole,sad odjuri nazad,u grad,da što prije potroši dobivene pare od majke.Čim stiže u grad,nađe se sa dvojicom pajtaša iz škole,pa sa njima u društvu započe obilaziti prodavnice sa odjećom,i obućom,kako bi potrošio sav dobiveni novac od majke.A poslije nekoliko sati hodanja po gradu,on je na trenutak sa dvojicom jarana, sjeo u obližnju aščinicu,da ručaju,jer ih Abaz časti ručkom.

-Da nisi pogrešio prema svojoj mami?-zapita ga kuštravi mladić,sa kojim se on zna, još od prve godine srednjo školskog obrazovanja.

-Ma kakvi,smisliću ja sebi opravdanje,važno je da sam dobio lovu,a za to imam sedam dana fore.

-Ti si uistinu velki lažov,kad rođenu mater uspiješ prevarit.-dobaci mu kroz čudo  i drugi prijatelj.

 

 

-Nije mi prvi put,lago sam najviše od svih u mom okolišu,i mislim da ću u tome postat svjetski prvak.-kako to izusti ponosni Abaz, drugari mu se nasmijaše skupa.Čineći im trenutke opuštenog razgovora još prijatnijim,pa su njih trojica i nastavili druženje do prvog sumraka.A kad se noć spusti Abaz je sa kesama u rukama,i sa kupljenom robom u njima,vratio se kući.Vrijeme je polahko nastavilo teći,i sedam dana proleti, ko vjetar kad puhne sa planine.Ponedjeljak opet se primače,dan kada bi Abaz morao donijet knjižicu iz škole,i matursku diplomu.Da mu ih majka lično pregleda,i da se uvjeri u sinovu priču.Nervozni Abaz već je stigao u grad,zasjeo u veliki park pred svojom školom,i smišljao plan,kako bi mogao da opravda sebe,a da svojoj majci pokaže odlične ocjene u knjižici,i u maturskoj diplomi.

-Da mogu kako prepraviti ocjene,to bi mi najbolje bilo,al kako,kada su ocjene ostale upisane u kompjuteru,a i u školskom dnevniku.Možda bi najbolje bilo,da majci priznam da sam je slago,pa šta bude da bude.-dok to govori pogledao je na ručni sat,i na njemu vidi kako se malena kazaljka poklapa sa velikom, na dvanaest sati,nagovještavajući da je stigla podna.

-Evo podna dođe,i sad bi moro krenut kući,jer sam tako reko majci,da dolazim iz škole,autobusom u dvanaest sati.Majka će me sigurno čekati pred kućom,kako mi je i rekla,a ja nemam opravdanje za svoje laži.Eto ti belaja,šta Bože sad da radim?-kako to reče,pogled mu se zelenih očiju instiktivno zari u plava nebeska prostranstva,vedrog i sunčanog neba.

-Bože dragi,pomozi mi,pomozi mi ovaj put,a ja više nikad neću slagat svoju majku,niti bilo koga drugog.-molećive riječi bile su uistinu bojažljivo izricane,nebi li mu ih dragi Bog uslišio.Tih trenutaka zaučili su i podnevni ezani,sa nekoliko gradskih džamija,koje su bile blizu školskog parka.Ostao je bezvoljni Abaz da sasluša podnu,ne prestajući molećivim pogledima povremeno da zuri u nebo.Al čim podna završi,on skoči na noge i pođe na stanicu,pokušavajući i dalje,da smisli opravdanje za svoje laži.I ne obazirući se puno, napravi desetak žurnih koraka,ka obližnjoj ,gradskoj stanici.I tamam kad pođe da pređe glavnu ulicu,pred njim se ko iz neba bačen stvori neki čudno obučeni muškarac.

-Dobar dan gospodine.-začu se pozdrav neznanog muškarca.

-Dobar dan.-Abaz mu brzopleto sbrusi odgovor.

-Čujem da vas muče školske ocjene.Jel to istina?-Abaz kad to razazna od ne poznatog muškarca,sa crnim šeširom na glavi,zastade u čudu pred njim.Pa ga upita.

-Kako ti znaš za moje ocjene?kad ja vas prvi put vidim u životu.

-Znam i to,da ste slagali majci da imate peticu,a dobili ste trojku.Velike su to laži,momčino,velike.

-nastavlja čudnovati muškarac s njim da muhabeti,otkrivajući Abazu da sve zna o njegovim lažima.

-Trebale su mi pare,moro sam joj slagati,moro.I šta ću sad?-započe Abaz sad i da kuka.

-Ja ću ti pomoći mladiću,ali pod jednim uslovom.-neznani čovijek smireno mu zbori.

-Kakvim uslovom,reci te molim vas,ja ću sve učiniti,samo majci da pokažem odlične ocjene u knjižici,i maturskom radu!

-Dobro mladiću,daj mi knjižicu i maturski rad.-čim to čovjek reče Abaz mu brzo papire stavi u ruke,a on ih samo otvori,pregleda,i opet zatvori,vrati Abazu,pa mu opet veli.

-Evo ti tvoji papiri,ocjene su prepravljene,pogledaj ih.-obradovani mladić užurbanim pokretima otvara knjižici i diplomu,a kad u njima prepozna završne petice,vrisnu u glas od sreće.

-Ura....uspio sam,odnosno,uspjeli smo čovječe...svaka ti čast!!!

-Ja sam svoje ispunio,a ti moraš ovo ispuniti,zapamti dobro“NIKAD VIŠE NIKOM NEMOJ SLAGATI NI JEDNU,JEDINU RIJEČ,A KAMOLI REČENICU,ILI VIŠE,U PROTIVNOM ZANIJEMI ĆEŠ ZAUVIJEK“.-samo što to neznani čovjek prozbori,ode od njega,pravo u park,odakle je i došao pred Abaza.I kao da se stopi sa velikom, gradskom topolom u tom parku,prosto nestade u njenoj sjenci.Presretni Abaz više se i ne obazira na to,već brzopletim trkom ode na stanicu,i još žurnijim hodom uleti u prvi autobus za rodno mjesto,iz kojeg je i došao u grad.Vožnja autobusom tekla je uobičajnom brzinom,ali njemu se učini da autobus juri brzinom aviona,pa se on ubrzo iscrta pred svojom kućom.U trku zagrli majku koja ga je na avliji čekala,i zavika na sav glas.

-Evo ocjena majko...evo ih,same petice....ima da se ponosiš sa sinom i do kraja dunjaluka...!!!-majka kad to ču dohvati brzo njegovu knjižicu,i matursku diplomu,a kad na njima uistinu pozna upisane petice zaklikta na glas. 

 

-Neka te dragi Bog nagradi u budućem životu,što me nisi slago,sine moj.-kako to uzviknu,zagrli ga od srca i zaplaka od dragosti majčinski suzama,radosnicama,kupajući Abazovo lice sa njima.I srećnije majke nije bilo na daleko.Vrijeme je nastavilo teći,a Abaz se trudio svim silama da nikad više ne laže,al kada šejtanska narav čuči u nekom,ubrzo će izbiti iz njega.Tako se desilo i sa Abazom,proletile su mu samo tri godine,tri godine naj većih muka,i iskušenja,sa kojima se nekako na jedvite jade uspijevao izborit.No dođe jedna nova godina,a on se sprema da slavi novogodišnju noć sa svojom djevojkom,i ostalim društvom.Veselje je vrvilo,bližila se ponoć,i čekalo se odbrojavanje stare,i doček nove godine.Al samo što otkucaše zadnje sekunde stare,i zagaziše nove minute nastale godine, Abazova djevojka,da iskuša njegovu narav,radoznalo ga šapatom na uho upita.

-Jesam li ti ja prva djevojka,sa kojom slaviš novu godinu,daleko od naših kuća?-pitanje bješe tako obično,i jednostavno,al on se ne snađe da istinski odgovori.Nego potjeran šejtanlukom iz sebe, brzopleto joj slaga odgovor.

-Da ti si prva cura,sa kojom ovako intimno slavim novu godinu.-al samo što završi,u glavu mu udari misao“O...BOŽE PA JA CURI SLAGA“.Istih trenutaka,njemu se učini,kako u svom grlu osjeti strahoviti prasak,kao da mu neko petardu baci u usta.A kako taj prasak puče u njegovim ustima,iz usta mu više ne izađe ništa.Ni jednu jedinu riječ,nije više mogao da izgovari,trudio se svim silama,al glasa od njega nema.

-Šta ti bi Abaze?-djevojka ga uplašeno upita,ali on njoj više nije mogao da odgovori.

-Jesili se puno napio,reci mi molim te mili?-ponovo ga sad već prestrašena cura pita,ali i dalje on nijemo zjapi u nju.Samo su misli u njegovoj glavi vratile se u nazad,i opet spozna onu istu sliku neznanog čovjeka,iz gradskog parka,koji mu se smješka.Za njega ta zabava,i sve ostale,đe se pjeva, veseli,urliče il galami više ne postoje.Zanijemio je i takav će ostati do kraja života,majka je sa njim obilazila sve doktore,i sve učenjake,al pomoći mu niđe nije bilo.Lagao je mnogo,i mnoge,toliko se u lažima usavršio,da je mislio i šejtana da prevari,ali mu to nije uspjelo.

  

                                                                                     KRAJ.                                          

 

           UZ OVU PRIČU  DARUJEM I JEDNU PJESMU KOJA JE POSVEĆENA NAŠEM RODNOM RAHIĆU

   

                                                                    RAHIĆ 

                                        Prije pet stotina godina i još malo više,

                                        ispod stopa Majevice,gdje kaćunak vječito miriše.

                                        I gdje se smjenjuju hladni snjegovi,studeni vjetrovi,

                                        a i tople proljetne kiše.Gdje priroda još uvijek smjelo

                                       vlada,igrajući se sa okolinom,brežuljkasto nanizanom.

                                        Tu gdje stopa ljudskog hoda,do tada zagazila nije,

                                         izrodi se jedno selo.

 

                                        Kao buketi visibaba,od ćerpića razgaženih,pored hitre

                                        rijeke Brke,rodiše se prve kuće.Nisko, bijele prizemnice,

                                        mahovinom prekrivane,ličiše na velike gljive skrivene

                                        u šumsko pruće.

  

                                     Neki stranac kad to vidje,s rahatlukom smjelo reče,

                                     „BAŠ JE OVĐE RAHAT BITI“pa Rahićom se selo nazva.

                                     Vjekovi su proticali,hitrije od riječnog toka,a Rahić se

                                     s rahatlukom,širi smejelo,sve do kraja vida našeg oka.

  

                                     I danas se selom zove,al varoš je sada prava,još se

                                     širi i još buja,sobje strane rijeke Brke.Majevica iz

                                     daljine, snjim se časno sad ponosi,milujuć mu bujne

                                      kose ko u neke cure mrke.

  

                                     Prije pet stotina godina i još malo više,ispod stopa

                                    Majevice,gdje kaćunak vječito miriše,iznikoše prve

                                     kuće, ko pečurke poslije kiše.I eto ti sad veselja,

                                     Rahić cvjeta,buja,raste,sve je širi i  sve ljepši,

                                     rahatluka pun je uvijek,rahatlukom i miriše.