Svjedoci smo da mnogo šta dođe i prođe pa tako i naši bajrami koji se godišnje u dva navrata smjenjuju. Šta bi to bilo za nas interesantno istać za predstojeći bajram, a da vas ne asocira uvijek samo na baklavu i svakodnevni bajramski ritual ponavljanja.

Primijetimo li šta kod nas, kod sebe u avliji ? Avlije nam nisu ni nalik na nekadašnje nakićene, mirisne i tajnovite avlije za ostalu raju koja hoda sokacima,kaldrmama ili nazovi današnjim asfaltnim putevima.

Iako je mjesec avgust u našim avlijama je prisutno manje više nekakvo cvijeće koje po izgledu i karakteristikama nije avlija i bašta sa vodom, bojama  i mirisima ono liči na ruže i cvijeće ali brate ono nije ni izbliza prijašnjem neorezanom Šimširu, Đulbešećerki, velika mirisna ruža svijetloroza boje. Danas je nema ni na mapi! To je naša ruža od koje se pravilo slatko, njezine latice koristile su se u kozmetici, žene su umivale lice vodom od  latica, pravilo se sirće, hadžibeg... a danas cvijeće  je u mnogo slučajeva bez mirisa i svježine.

Sve više uzgajamo i sadimo ruže i cvijeće koje za oko lijepo izgledaju ali nemaju mirisa. Uvozno sadimo a staro bacamo  i zamećemo kao da se prošlosti stidimo kada su nam avlije bile raznobojnog cvijeća te se svaka na svoj način isticala i natjecala dali mirisom dali izgledom. U takvom ambijentu se kahva i čaj rado služila i pila porodično i idilično. Mnoge avlije su danas nakaradno tako koncipirane da se drugom svidi prvenstveno prolazniku koji prolazi putem, a zaboravlja se na svoj ugođaj i sebi svojstven rahatluk porodične intime življenja. To vam dođe kao djevojka koja se kiti i oblači samo da bi je drugi primijetili i vidjeli a kako se ona osjeća u tom aambijentu nije ni bitno iako sebi samoj u svojoj nutrini izgleda beskorisna i blesava, duhovnost nam je davno oglođala materijalistička stvarnost kojoj  su mnogi htjeli to priznati ili ne postali robovi. 

S druge strane od kad nema onih starih taraba i zidova kada  smo avliju „otvorili“ za oči prolaznika koji pored nje prođu izgubili smo čari i draži intime i tajanstvenosti porodične avlije sve je izvrgnuto zavidničkim pogledima znatiželjnika i pričama raje o nama i našim avlijama.

Sve je tu na otvorenom, na meraji i često čuješ riječi „što zna Bog nek zna i narod“ što bi krio grijeh (ne posti-jede ko hajvan javno)? nego brate nek zna čaršija da ja to činim i time se kao diči i ponosi ! Gdje je tu zdrava svijest i razum ? 

Od kad nam je to postalo svejedno da li nam ruže mirišu, da li su nam avlije uredne i čiste i dali su nam avlije zatvorene tarabom i zidom zbog onih koji sve što vide ne umiju sakriti nego to brate sa velikom radošću rastelale čaršijom kako je u toga i toga ružno nešto bilo pa nek se zna kako je nekog “uglednika“ ili običnog čovjeka se desilo to, a jadnik zaboravlja sebe i svoj hal da se ne vidi koliko je potonuo u nedžaset da li u duhovni ili fizički (materijalni) a sve zbog toga što je poodavno iščupan iz korijena vjere koja mu je bila smisao njegovog života te danas luta kao izgubljeno tele ili goveče u svom besmislu te mu ništa više nije sveto. Sve je na prodaju stid,obraz, poštenje,porodica, rodbina, halal zarada, emaneti i drugo.

Zato danas nije ni čudo što nam ruže mnoge više ne mirišu, jer smo mnogi prestali mirisati insanski jer smo mnogi postali hajvani umjesto insani jer je pravilo postalo imati narodno kazano „use, nase i podase“ sav današnji smisao mnogih ljudi kod nas !

foto ilustracija