Svjedoci smo konstatnih informacija koje dolaze do nas putem statistike i medija kako se u BiH smanjuje broj stanovnika, što uticajem manjeg nataliteta odnosno prirodnog priraštaja što sve većim brojem umiranja ljudi. Da se ta situacija kod nas u našoj sredini uveliko uočava govore i činjenice koje su po našu sredinu i budućnost zastrašujuće i alarmantne. Prema podacima iz obrazovanja u Sedmoj osnovnoj školi je 2009 godine bilo preko 650 učenika upisano dok je danas učenika u našoj školi svega 434 učenika. Kada bi to što bi rekli prostim riječnikom izvršili oduzimanje došli bi smo do alarmantne cifre da nam u rasponu od svega šest godina nedostaje više od dvjesta učenika u Sedmoj osnovnoj školi ili bolje rečeno oko 30% nema učenika. Šta očekivat za idućih pet, deset godina?

Možda dođemo tada do brojke od svega dvjesta učenika u školi. Kud nas ovakav razvoj situacije  vodi i gdje će nas odvest? Možemo samo naslutit, jednom riječju izumiranju ovih naših sela, krajeva. Ako nema nataliteta i mladosti nema ni budućnosti. Možemo se tješit i nekim sporednim činjenicama da je recimo jedan broj ovih nestalih učenika odselio u grad, u inostranstvo no to nije utjeha problem je mnogo veći i složeniji.

Evo još jedan eklantan primjer recesije nataliteta- mladih, naime ove godine upisanih prvačića iz pet mjesta Gornji Rahić, Ograđenovac, Vukelji, Čande i Ćoseti u Sedmu osnovnu školu, govorimo o centralnoj školi bez područne škole u Palanci bilo je upisano 43 prvačića. Od toga iz Gornjeg Rahića upisano je 33 učenika, iz Ograđenovca 5 učenika, Čanda 4 učenika i Vukelja 1 učenik. Dok iz sela Ćoseti koje broji oko 120 domaćinstava nemamo nijednog prvačića?! Zar nije alarmantno i žalosno što smo u ovoj situaciji. Ova situacija govori i sledeći podatak, iz Ćoseta masovno mlađi ljudi i bračni parovi idu trbuhom za kruhom u Deželu, Sloveniju kao i druge zemlje Evropske unije, dok recimo ljudi iz Ograđenovca su dosta u prethodnim godinama u velikom broju otišli preko bare u Ameriku i druge zemlje Evropske unije. Govorim za ova dva mjesta gdje je izražen odlazak mlađih ljudi i Bog zna hoće li se ikad vratit u svoje selo odakle je otišao, naročito ovo važi za one koji su otišli u Ameriku i Australiju.

Pored velikog pada nataliteta kod nas imamo i odlazak djevojaka ili momaka tako što se udaju ili ožene odoše u inostranstvo ne obazirući se za budućnost svoje sredine. Ovo nije samo od sebe došlo, ovdje pored odgovornosti naših glavešina koji nas predstavljaju i vode i njihove odgovornosti za naš narod i mlade što im nisu obezbijedili uslove egzistiranja imamo i veliki doprinos roditelja koji svojoj djeci od malena nije ni iz pelena izašao,a oni mu govore i tepaju serviraju priču kako treba odavde bježat i ići u inostranstvo jer se tamo „živi u blagostanju“ dok se ovdje „nema posla“ i ovdje se „teško živi-pati“.

Dakle, mnogi roditelji svoju djecu i mlade pripremaju da napuštaju ove prostore kao da ovdje nema nafake, hljeba i života, što je pogrešno kod mnogih roditelja. Kao da smo nekakvi doseljenici i ne treba se okretat i brinuti za budućnost ovih naših ognjišta. Ako budemo odlazili ovim tempom ko će ostati da nam barem čuva ove naše napuštene kuće, a kamoli da privređuju i održavaju imanja.

Mnogi neće i ne žele da spomenu i drugu stranu medalje budućnosti u tim dalekim destinacijama naročito Americi svojoj djeci da mnogi koji su tamo otišli u velikom procentu se uvalili u kredite do guše, da ne mogu i pored svoje  velike želje da sebi priušte čest ili uopće godinama dolazak u Bosnu, jer nemaju para ni za avion a kamoli šta drugo. Niko ovo ne priča. Pitajmo takve i njihovo životno iskustvo koje su prošli i prolaze da tamo ne teče sve med i mlijeko kako to mnogi ovdje zamišljaju. Zato na nama je koji trezveno promatramo svoje društvo i gledamo u budućnost moramo promijenit svakodnevnu priču kako ovdje nema života, nafake i drugog. Taj pesimizam nema mjesta u mislima i razmišljanjima zrelih i odgovornih ljudi. Ako volimo svoju rodnu grudu, očevinu, svoju domovinu lijepu Bosnu ne možemo ovako razmišljat. Trebamo prestat sami sebe blatit i potcjenjivat, počet pozitivno mislit o sebi, svome mjestu, gradu i Bosni te se svi potrudit da popravimo ono što nam ne valja i sebi uljepšati rad i život u sredini u kojoj smo rođeni, odrasli, školovali se pa i oženili, jer čovjek samo u svom i na svom može dostojanstveno živjet i kao čovjek očuvat svoje dostojanstvo koje su mnogi odlaskom u zemlje gdje „teče med i mlijeko“ davno prodali za šaku dolara i eura i napravili od sebe robove koji ih obožavaju više nego Biće koje treba da se obožava.

Priredio: Hamid Hasikić

dzematrahic.ba