-Molim vas....pomo...zite mi....,kjom pa...rom...,jer ne...mogu...ja da...radim,bolestan sam...

-Ma,crkni seljačino...! ljutiti Mensur i to uzviknu,nestajući žurnim koracima u žurbi prema džamiji,ne davši nikakvu pomoć molećivom prosijaku.Vrijeme je nastavilo da kaska i sve sa njim,pa se ubrzo izrodiše dva sahata poslije podne.A u dva sahata iz skromne džamije izlazilo je mnoštvo starog,i mladog svijeta.Svi su isklanjali svoj podnevni vakt,pa pošli svako na svoju stranu.Ispred ulaza u džamijsko dvorište sjedio je onaj isti prosijak iz riječnog vrbaka.Čim se Mensur stvori pred njim,on ponovo njega moli za pomoć,držeći opet ispruženu ruku pred sobom.

-Udijeli...te malo...para,molim vas,pomo...zite mi...,da nahranim,svo....ju gladnu djecu....

-Vidi majmuna,pa ti se opet predamnom stvori....!Šta oćeš,reko sam ti da nedam para,iđi,radi...i zaradi svojoj djeci..,kako ja zarađujem i svi ostali... imam posla na pretek!čim i to izvika,on prosijaka i njegovu pruženu ruku bahato gurnu od sebe,i odjuri dalje,ne pomišljajući ni malo da se okrene za sobom.Brzim koracima,krupnih stopa već je prešao preko glavne ulice,hitajući nazad prema svojoj kući.Dužina koraka ubrzo ga je dovela opet na ono isto mjesto,gdje je i u odlasku u džamiju sreo prosijaka.A na obližnjem panju isti lik prosijaka opet se stvori.Mensur kad se približi,i vidje istog čovijeka pred sobom pomisli.

-„Ovo mora da je neki mađioničar,prevarant,pa hoće svim silama da od mene izmami pare.E...neće moći,moj prosijače,od mene nećeš dobiti ni groš i kada bi crko predamnom.“

-Od tebe više neću ni tražiti pare,kao što ti sada misliš,jer sam se uvjerio kolika je zloba u tebi.Hoću samo da ti kažem,stići će te kazna što kradeš od nedužnih ljudi ribu,i time se hvališ pred drugima,kako si ti to ulovio.-Mensur kad to ču zanijemi od straha,jer tek tada shvati da mu je neznani prosijak uspio da čita misli iz glave.Ali dok se on u toj zagubljenosti zadrža,prosijak usta sa panja,i ode u suprotni smijer staze,da bi poslije desetak koraka ponovo nestao iz vida.

-Možda sam stvarno pogriješio.-promrmlja Mensur,onako za sebe,ali podstaknut uobičajnim lopovlukom na to samo dodade.

-Ma to je samo neki manijak,i ko ga šiša.-da bi u isti mah i nastavio put ka svojoj kafani.A kafana mu se ubrzo poče da popunjava pri dolazećim gostima,kao i svakog drugog dana,gostiju mu je pristizalo mnogo.Peripremljena muzika,i lijepa pjevačica krenuli su u svom stilu da rade dobro plaćen posao,da pjevaju i sviraju što god kojem gostu bilo milo.A ispred kafane ražnjevi su se vrtjeli živo,bilo je na njima nanizano janjetine,i piletine,a pod sačem pržila se riba.Sva okolina je mirisala omamljujućim mirisima raznog pečenja,pa je bilo milina biti tog trena u Mensurovoj kafani,i uživati makar u udisanju te mirođije čarobnih mirisa.

Dok je Mensur nastavio sa velikim ulizivanjem dočekivati najavljene goste,kroz glavu mu se motale misli,kolko ćemu od svega toga ostat čiste love.Sve mu je išlo od ruke i gusti brkovi mu se zadovoljno smiješili,ali ne prođe ni puna dva časa njegovom veselju dođe neočekivani kraj,desi mu se nešto posve ne očekivano.U kafanu mu uleti slučajni prolaznik,pa kroz silnu gužvu dotrča do gazde i nešto mu reče.Mensur kad to ču,i kad spozna o čemu se radi,ljutito odbrusi.

-Nemoj me zahandravat,došo si me ovdje zezat,samo da me pobrčeš u mom veselju!

-Ne...,ne....,nije majke mi,tvoja brodica je potonula,sada sam to vidio!-Mensur na to ništa ne reče,nego se žurnim hodom uputi iz lokala,pa od njega trkom pohita ka svojoj brodici,nastavljajući i dalje samog sebe uvjeravati.

-Sve su to obične laži!-u želji da mu se neko ne izruga na tome.Ali kada se u trku stvori gdje mu je brodica bila usidrena,imao je šta i da vidi,od njegove silne brodice nije bilo ništa,samo je dvadesetak metara dalje iz vode virio vrh njenog krova,a sve ostalo je potonulo u vodu.

-Upomo.....ć.......,policija....lopovi mi potopili brodi....cu.....!!-povikao je Mensur na sav glas,zatresla se površina mirne Save,na groznu viku razgoropađenog mensura.Malo prijašnje Mensurovo veselje pretvorilo mu se u najgorčiji trenutak života.Znao je da mu je brodica bila luksuzna,nije bilo bolje opremljene brodice na daleko,a sad mu je to bogastvo potonulo u vodu.Sutra dan je na prag njegove kafane došla je komisija iz osiguravajućeg društva,u kojeg je on svoju brodicu sto posto osigurao.

-Izvršili smo detaljni pregled vaše brodice,gospodine Mensure,i utvrdili smo da se na vašoj brodici,ništa nije desilo,od onog što spada pod našim uslovima osiguranja.Nije ukradena,nije zapaljena,nije opljačkana,a nije ni oštećenja,samo se prevrnula bez ikakog opravdanog razloga i potonula.Dakle,ni počemu ne spada pod nadoknadu štete od našeg osiguranja,ali da nebi bili potpuno razočarani u nas,mi vam možemo nadoknaditi samo trideset posto,oko njenog čišćenja od riječnog ila.

-Nemere to tako....lopovi....!Ja sam je kod vas osiguro sto posto,i hoću naku istu...novu brodicu..! Inače ću tužbu pokrenut protiv vas,jel jasno...!-ljutiti Mensur izgalami se na pristigle ljude,pa ih u toj huji i istjera iz lokala,vičući ujedno na njih.

-Napolje...,napolje...,prokletnici..platićete vi meni...,sve do zadnje pare!-ljudi su se malo udaljili od njegove kafane,i sjedajući u svoj službeni automobil otišli ka gradu.I na tome se završi afera oko potapanja Mensurove brodice.

                          

Vrijeme toplog ljeta nastavilo je da kaska,a ispred njegovih kopita prskale su ljetne varnice na sve strane grada Brčkog,i njegove okoline.Mirisale su ljetne topline čudnom mirođijom,pa Ibrahim više nije mogao da dura,i riješi opet da ubijedi ženu Razu za odlazak na novo pecanje.Pristiglo jutro se samo baškarilo oko njih dvoje,dok su njih dvoje na sabahu sjedili za skromnim stolom dnevne im sobe.Zajedno se sa toplotom ljetne zore baškario i opojni miris tek pristavljene kahve,uz koju su njih dvoje svako jutro i počinjali novi dan.

-Razo,ja bi opet da malo odem do rijeke.-hrapavim glasom njoj dobro razumnim odmah se Ibrahim javi,čim prvi gutljaj kahve završi put u njegovom stomaku.Suosjećala je Raza njegovu molbu,vidjevši ujedno u njegovim očima vapaj žudnje za ribolovom,i rijekom Savom,uz čiju je blizinu od malehna i odrastao,pa mu na to samo dodade.

-Ibro,molim te,kad se budeš vraćo,iđi bolan,okolnim putem,što dalje od one proklete kafane,i onog ludaka u njoj. Jer vidiš ,kako se svaki put razboliš,ako te on namami sebi u birtiju,zato se vraćaj johakom,ne izlazi uopšte na onaj puteljak uz rijeku.

-Dobro,lutko moja.-reče Ibrahim kao iz topa,čim dobi njeno odobrenje.A i da mu brani,zna Raza,on bi opet otišao na pecanje,jer mu je to neka vrsta lijeka za boli i muku,što je nosi sa sobom,od kako je postao teški invalid.Ibrahim se obradova Razinom odobrenju,pa je i preostalu toplu kahvu salio na brzinu,da bi odmah započeo da se sprema za odlazak na pecanje.

-Upecaću ja opet, veliku ribu, Razo,maksuz za tebe...,obećajem ti,a sada mi je neće,niko više ukrasti!-doviknu Ibrahim Razi,ostavljajući je za sobom,na drvenoj verandi kuće,dok je on polahko izlazio iz avlije.Razli se škripava jeka starih šarki na drvenoj kapiji,za Ibrahimom,a nad njim se,uhodanim tonom,sa svakim novim,šepavim korakom začuše zvončići.Pristigli mu dan još od sabaha najavljivao dolazeću ljetnu vrelinu.Ali Ibrahim je čilo nastavio da gazi,jer čitava hefta mu je prošla,a nije sjedio pored Save,pa žudnja za riječnim čarima vukla ga je sve više da što prije dođe na rijeku.

Sve mu je teklo kao po loju,što bi rekao naš narod,u prolazu je susreo nekoliko poznanika,koji su mu se,iz pristojnosti,javili uz uobičajni pozdrav.A on bi njima,na sebi svojstven način odgovarao,kratko,i mrmljavo.

-Selam...selam...-a nastavio u žurbi dalje,i nije prošlo ni pola časa njegovog šepajućeg hoda,već je sišao na put pored rijeke.A Sava, kao i svaki puta do tada,njemu se u znak dobrodošlice,mirnim žuborom nježno nasmijala.To je bilo dovoljno da se Ibrahim od dragosti,još više rasćejfi,pa ne ispuštajući cigaretu iz usta,nad kojom mu se i požutjeli brkovi u slašću smiješiše,dok on nastavlja svoj čili hod ka Savi.A nad njim se i okolni johak,lepršajući raznovrsnim liskama grmlja,i drveća,dopunjava kao ordenje oko vrata,njegovom raspoloženju.Tih trenutaka,nije bilo srećnijeg čovjeka od njega.

-Evo mene opet,mila Savo..,poželio sam te puno.Jesi ti mene..,tako poželila.-oglasi se veseli Ibrahim,čim stiže do svog mjesta za pecanje.Tog dana mu, ni silazak niz kosu obalu ka rijeci,nije bio problem kao nekad,pa se sa lahkoćom brzo smjesti gdje je naumio počet sa pecanjem.Sve mu je išlo u prilog,čak nije na vidiku primijetio nikog drugog u pecanju.

-Haman ću danas biti sam,jer ne vidim,niđe u blizini Mensurov čamac.-pogledi su mu se uz te riječi prolutali okolinom.Štap sa mamcem brzo je zabacio u vodu,sjeo u svoj tronožac,i uz novu pripaljenu cigaretu započeo da peca.Vrijeme je polahko nastavilo da klizi površinom rijeke,poput vještih klizačica kad klize po ledu,odmičući se sve više,i više,ka sredini rijeke.I ne pomišljajući da se kojim slučajem na tren zaustave,ili da se vrate malo unazad.Plovak njegovog štapa samo se poigravao nad vodom,trzan od dodira sitnijih riba,koje su mu ga samo pomalo čopkale,da bi brzo u jatima i pobjegle od njegove udice.

 

-O...,Bože..,haman ću danas loše da prođem.-promrsi Ibrahim,kad je drugi put za redom stavljao novu glistu na udicu,a od ulova dobre ribe nije mu bilo nafake.A za tim mamcem,nastavljaše mu se i drugi mijenjati,kako mamci,tako i  cigarete u njegovim ustima smijenjivaše jednu drugu.Koliko je popušio novih cigareta ni on sam nije znao,pa mu se breme nervoze poče zavlačiti u dušu.

-Skoro će i podna,a od mog ulova nema ništa,haman ću poć kući bez ijedne ribe,da mi je makar šta,manjih riba upecat,al Bog sami zna što me danas neće riba.Izgleda da Razi, neću ni ovaj put donijet upecanih riba,kao ni par puta prije.-mrmljao je ljutito.Ispod šarenog šešira, slijevaše mu se potočići znoja niz malo čelo,pa niz osrednji nos,završavajući svoj put u njegovim brkovima,čineći ih sve vlažnijim od znoja.A drugi potočići znoja su mu klizili niz suprotnu stranu okruglaste glave,na kragnu,pa niz leđa,i dalje,al nije odustajao.

Zabacio je opet udicu sa mamcem i sjeo u svoj tronožac,nastavljajući nervozno da grize pripaljenu cigaretu,gutajući dobar dio duhana u sebe.Ali opet isto,čekanje,nervoza,i neizvijesnost,grizli su ga sve više,i više,pa je u toj nervozi počeo i da psuje svemu oko sebe,a i ribama,koje ni po koju cijenu nisu kanile da mu se zakvače na udicu.

-Pu..,jebem ti sreću..!-opsova opet,jer mu je i novi mamac brzo bio oglođan od riblje sitnježi,što ga razbijesni još više.I tamam kad htjede da nastavi sa novim psovkama,zaori se ezan podne sa obližnje džamije,zbog čega on i zadrža svoju huju u sebi.Spoznavši ujedno,kako mu trenutna ljutnja neće ni u čem pomoći.Onda odluči i reče.

-Mislim da je dosta za danas,jer ako nisam do sada ništa upeco,neću sigurno ni do večeri.-glas razuma prevlada u njemu,pa se poče polahko spremati da pođe kući.Teško mu je bilo zbog Razije,jer joj je obećo,kad je pošao u ribolov,donijeti upecanu ribu,a sad od toga nema ništa.Snuždila se i sva okolina oko njega,čak se ni od kuda nije čuo ni glas raspjevanih crvendaća,niti bilo kakve druge ptice.Sve je zajedno sa njim tužno zanijemilo.Čim se spremi,s mukom se pope uz riječno brdašce pa izađe na put,onaj isti kojim je prošli puta pijan odlazio kući.Nije se krio ni od koga,jer nije imao računa da se skriva,pošto mu od ulova ribe nije bilo fajde,pa mu je bilo jasno,ako ga Mensur i sretne,neće ga moliti da svrati u kafanu,na jedno piće.Jer on džabe nikad,nikog nije ni častio.Zveckali su zvončići nad Ibrahimovim štapom,dok se on šepajući vraćao kući,ali ni zvončići mu tih trenutaka nisu uobičajno zveckali,već nekako nejasno i tupo,kao da ih je neko obložio krpom,da preglasno ne zvone.Al što god bi,Ibrahim nije zastajao,i ubrzo dođe na ono isto mjesto gdje ga je već dva puta susretao prosijak.Samo što priđe na desetak metara,blizu onog panja,ugleda opet istog prosijaka na njemu.Prošli puta je bio pijan,pa nije izlazilo neko čuđenje iz njega,ali ovaj put kada ga vidje,strah ga obuze kada neznani progovori.

-Udijelite...koji dinar...prosi...jaku...,molim vas,gospodine,da nahranim svoju djecu...-reče prosijak i pruži mu svoju ruku.

-Ja ti pare,ne nosim uzase,kad iđem na rijeku,ali imam ovaj sendvič,koji nisam pojo,pa ako oćeš,evo ti,ponesi ga svojoj djeci,i nahrani ih.-svaka izgovorena riječ,tih trenutaka,od Ibrahima je izletjelo glatko,čitko i jasno izrečeno,pa se i on sam sebi čudi što čuje kako priča tako.Istog trena spusti štap,i iz malog ruksaka izvadi sendvič,koji mu je Raza dala.Prosijak dohvati ponuđenu sendvič,i stavi ga seb u džep otrcane bluze,pa mu na tome zahvali.

-Hvala ti, gospodi...ne,na dobroti svoje duše....,a za uzvrat,ja tebi dajem one ribe...,bez kojih si u proteklim danima osto.-kako to reče,prosijak odnekud iz panja izvuče one iste dvije ribe,koje mu je Ibrahim dao,ali i one druge dvije,što mu je Mensur ukrao,pruži mu ih sve i reče.

-Evo ti,tvojih riba,koje si na pošten način upecao,a uz to ti dajem,i jedan savjet.Sutra,prije sabaha porani,pa pođi ovim putem,pravo do Savskog mosta,a čim prođeš savski most,s druge strane čeka te jedan čamac,a u njemu stoji ćup sa zlatnicima.Prije nego što uđeš u čamac,sačekaj prvo da zauči sabah,prouči bismile i uđi u čamac.Iz tog ćupa istresi zlatnike,i u cegeru ponesi kući,pa sebi i svojoj ženi kupi što god ti volja.Ali prije toga po pedeset zlatnika,podijeli na tri mjesta,pedeset zlatnika,onome kome misliš da trebaš dati u znak dobrog djela.Pedeset u svoju džamiju,da od tog novca uplate troškove struje,za narednih pet godina,a pedest zlatnika razdijeli prosijacima,i siromašnim porodicama,kod kojih utvrdiš da veoma loše žive.-kako to reče,prosijak usta sa panja,i opet se na putiću kroz johak izgubi.Kao da pod vrelinom podnevnog sunca samo ispari u nebo.

-Šta to bi, ljudi mili,haman mi se nešto pričinjava.-mrmljao je opet po svom začuđeni Ibrahim,ostajući u tom čudu da gleda još malo za nestalim prosijakom.Ali kad se pribra,i kad vidje da u rukama drži onoliko velikih riba,koje je i upecao nedavno u Savi,jasno mu bješe,da sve što vidje pred sobom nije bio nikakav san,već prava istina.Zato se obradovan,sa teškim ulovom ribe,izhitrenim koracima,koliko je brzo i mogao šepav da hoda,uputi žurno kući.Obuzet radošću za načulu vijest,i velikim ribama,koje je na jedvite jade i nosio,kroz čudo samom sebi,brzo je i stigao kući.A kako je uletio u avliju,još sa verande poče razdragano da galami.

-Razija...,o Razija...,evo mena kod kuće...!Imam puno ribe...,ulovljene....moremo nahraniti čitavu mahalu..!-Raza, kad to ču,izgega se izhitrenim koracima iz kuće,i kad na drvenoj verandi vidje svog čovjeka,da nosi hrpu ogromnih riba,u svojoj ribarskoj mreži,od silne dragosti zanijemi.

-Šta je,bona Razo...,haman ti se ne sviđa,što sam volko ribe upeco,pa se tome čudiš!?

-Ma..,nije me strah,Ibro,al nikada do sada,nisi za jedan dan,upeco toliko velike ribe,pa me to najviše čudi!-Raza nastavi da se čudi,prilazeći mu ujedno,kako bi se najbolje uvjerila,da li je to uistinu svježe ulovljena riba,iz rijeke Save.Al kad opipa ribe,osjetivši da se one još pomalo mrdaju,shvati da njen čovjek govori istinu,pa sa njim u saradnji dade se na raspremanju i njega,i ulovljene ribe.Pa veće radosti za njih dvoje nije ni bilo,iako je Raza dobro znala,da njih dvoje neće moć sami,svu tu ribu ni pojesti,ona je već bila u planu kome će sve to da podijeli,čineći za sebe i čovjeke na taj način,neku vrstu sevapa. 

                                                                           ***

Malo kasnije,vraćajući se iz džamije,oholi Mensur se opet uputi dobro znanom stazom,i putem prema svojoj kući,obavivši klanjanje podnevnog namaza,za koji se trudi uvijek da ga klanja,pohitao je ka svom lokalu.U glavi mu se kao i svaki put do sada,lomatala samo jedna misao,koliko će naredne noći zaraditi novca u svojoj kafani.Ništa mu drugo nije ni bilo na pameti,osim briga za zaradom,i slaganje zarađenog novca u svoj sef.Koraci su mu bili krupni,pa se nije ni sikirao koliko mu treba vremena od džamije,do kuće,i kafane,al nije ni slutio da će i njega,na istom mjestu,pored truhlog panja sačekati onaj isti prosijak.

-Udijeli...te..gospodine...,udijelite,koji dinar,ovom prosijaku...,molim vas,treba mi malo novca,da nahranim sirotu djecu...,molim vas.-Mensur se opet,na sebi svojstven način,prosijaku u lice nasmija,i mrzovoljno mu odbrusi.

-More...marš tamo..!Samo stojiš tu i prosiš,iđi radi,i svojoj djeci zaradi,a ne da tu čekaš,hoće li ti neko dati!-čim mu to ljutiti Mensur,kroz svoju huju odbrusi,opet mu tisnu ispruženu ruku,malo u stranu,pa nastavi svoj žurni hod kući.Nije se ni pomišljao okrenuti,već samo grabi dalje,krupnim koracima riječnim putem pored Save.Čudila mu se sva okolina na bezdušnosti,čak je i rijeka Sava žuborima svoje vode ćudo iznosila.Ali on nije mario ni našta,prosijak za njim je nestao,bez ijedne riječi,samo je stari panj,na kojem je prosijak uvijek sjedio,ostao i dalje pored puta,kao svjedok svega što se kraj njega dešavalo.

Vrijeme pretoplog dana nastavilo je uobičajnim tempom da plovi,po svojoj uhodanoj turi.Svi su i čekali,sa velikim nestrpljenjem nadolazak noći,vjerujući da će noć svima donijeti malo svježine,u prelijepi grad Brčko,i njegovu okolinu.A tako i bi,pridošla noć je uistinu obećavala val svježine,u svom dolasku,to je narod jedva i dočekao,pa pojuri na izlazak u grad.Zato je i Mensurova kafana,ubrzo bila puna gostiju,ali i onih koji su samo prolazili kroz njegovu kafanu.Zaposjela su se sva slobodna mjesta,a muzika je krenula da se ori,orkestar i zgodna,mlada pjevačica,svojim radom su još više dopunjavali boljoj atmosferi u Mensurovoj kafani.

-Ovo će mi biti, jedna od najposjećenijih noći,a tu je meni i dobra lova.Jer kolko vidim,sve su to znani gosti,koji su puni para,i koji rado sa svojim švalerkama,troše novac samo na zabavu.Ubrzo ću ja seb kupit novu brodicu,još veću,i ljepšu od predhodne,koju sam prodo.Jer nisam imao računa,da se bakćem oko njenog popravka.-šaptao je Mensur sam sebi,dok se pored velikog šanka svoje kafane,zadovoljno smiješio svojim gostima,i svojoj unaprijed sračunatoj zaradi.Dok je pridošla noć polahko nastavila da gazi,i vrijeme je sa njom proticalo,atmosfera zabave,u Mensurovoj kafani je grmila.Orilo se na sve strane,tresla se sva okolina od silne muzike,koja je dobivala snagu preko ogromnih zvučnika,okačenih u dva ćoška kafane,i na još dva mjesta van,u takozvanoj ljetnoj bašti.Pilo se,i jelo se,mijenjali se tanjiri po stolovima,prepuni mesa,janjetine sa ražnja,piletine sa ražnja,i ribe iz Save.Hrane i pića bilo je u izobilju,a sve to nadopunjavala je vriska,cika,i pjevanje.Mnogi su kroz šale komentarisali,da ni u dženetskom haremu takvog veselja nejma,kao u njegovoj kafani.Na velikom,zidnom časovniku,luksuzne kafane bližilo se jedanaest časova pridošle noći.Odjednom se iz obližnje kuhinje lokala,začu strašna eksplozija plina,iz jedne peći.

-Tra...s.....-za tom eksplozijom peći,još dvije plinske boce se zapališe,pa i one eksplodiraše.Nakon eksplozije u kuhinji lokala sve je zanijemilo,al samo na tren,jer ubrzo iz lokala nastala je prava trka,i zbrka.Tada nikom nije bilo veselje na pameti,već samo ludi bijeg napolje,kako bi ko uspio spasit živu glavu.Zalomatalo se sve u kafani,razbacivale se stolice meze,i piće,vrištalo se urlalo,i suludo jurilo ka izlaznim vratima kafane.

-Sjedite,molim vas,ne bježite...nije to ništa,srediću ja to brzo!-urlao je gazda kafane,ali ga niko nije slušao,pa je sav narod već brzo izletio van,bježalo se suludo,što dalje od zapaljenog objekta.Samo je u njoj ostao,razočarano uplakani Mensur.Dok se ne pojavi i požar u restoranu,koji juri kao ogromna zmija, sikteći na sve strane svojim vrelim jezikom,da liže i prži sve što dotakne.Zaprepaštenog vlasnika neko je na brzinu izvukao van,da bi mu kafana u kratkom roku bila cijela u plamenu,i sve iznad nje.

-Pustite me unutra.....molim vas,putite me...!Ostale su mi sve moje zarađene pare...u njoj...,pustite me molim vas!!Tamo mi je kasa sa parama,izgoriće mi sve....!!Izgoriće mi sva lova,koju sam uštedio..!!-urlajućom vikom Mensur je pomagao na sav glas,ali ga dvojica ljudi nisu puštali da se vrati u zapaljenu kafanu.Vatrogasci su stigli malo poslije,i odmah se dali na gašenje požara,ali nije bilo puno fajde od toga.Jer požar je već uspijevao da izbija iz kafane i na vanjsku terasu,dajući do znanja svim prisutnim,da će Mensurov lokal izgorjeti do kraja.I tako i bi,jedino su vatrogasci uspjeli da ugase požar,i spriječili njegovo širenje dalje.Dok je ožalošćeni Mensur ostao da jauče,i kuka na sav glas, iznenada,pred njegovim uplakanim očima,nedaleko od njega,stvori se lik njemu dobro  poznatog prosijaka,koji mirno posmatra njegovu muku.To Mensura još više ljutnjom raspali,i on se,na veliko čudo prisutnih,naglo otrže,i potrča prema obližnjem topoliku,dernjajući se glasno.

-Sada ću te zaklati....prosijače...!Ti si kriv za sve....!-vidješe svi njega kako trči prema obližnjem topoliku,i čuše kako urliče na nekoga,ali niko,osim njega nije vidio tog prosijaka.I prvo što njima na um pade,i izleti nekima iz usta,bjehoše kratki komentari.

-Haman je od muke poludio.

-Kako nebi,izgorje mu cijela kafana.

-Pričaju da je imo,milion zarađenog novca,u svojoj kasi,u kafani.

-Možda ga je neko prokleo,jer je bio preveliki škrtac,posebno prema prosijacima.-izmijenilo se nekoliko komentara jedni za drugim,oko njegove čudne reakcije,al što god bi,on se brzo vrati,jer mu je onaj prosijak nestao iz vida.

                                                                             ***

Za strahotu,u protekloj noći,koja se desila škrtom Mensuru,Ibrahim još nije ni čuo.On se digao iz svoje postelje u sabah.Pa držeći se uputa,koje mu je dao prosijak,tiho se,i na brzinu spremi,i izvuče iz kuće.Ostavljajući ženu Razu,samu,u svojoj postelji da još spava,jer želja mu je bila da je iznenadi sa još jednim darom,punim cekerom dukata,o kojem joj nije govorio.Iako mu je šepavi hod često smetao,tog jutra je posve lahko izašao iz kuće.Lepršavim koracima,poput laganog povjetarca,brzo se nađe i na ulici.U desnoj ruci je stegao golemi ceker,pa gledajući u njega,sam sebi tiho reče.

-Mislim,da će u njega moć da stanu,svi oni dukati iz ćupa,za koje mi je reko prosijak,da ću ih nać u jednom čamcu,a taj čamac bi trebao bit vezan niže glavnog stuba,Savskog mosta.Tako sam ga razumio,i nadam se da će mi se to uistinu ostvariti.-dok je to govorio,već se spusti sa glavne ulice,ka obližnjem putu pored Save,koji je znao pogoditi u milimetrima kako izgleda,u po noći,i u pola dana.Jer po tom putu,uz Savu,od kako je počeo da se bavi pecanjem prošao je do sada stotinama puta.Žurio je onoliko,koliko je tako šepav i mogao da žuri.Šapati okolnog johaka na sabahu,i cvrkuti raznih ptica,tog jutra su mu posve čudno zvučali.Njihova mrmoljeća melodija,davala mu je još veću snagu,pa mu se poče činiti,kako mu koraci poskakuju od dragosti,kao u nekog dječaka koji od dragosti poskakuje,jer mu njegovi roditelji kupiše novu loptu.U tom elanu,ubrzo je prošao pored mjesta gdje stalno peca ribe,i na tren se samo osvrnu,ka svom ribolovnom mjestu,ali ne zastade,već produži dalje.I nije mu puno ni trebalo,ubrzo je stigao na dogovoreno mjesto.Nad njim se Savski most nadvija,izatkan od silnih,željeznih šipki.On se smjesti pored glavnog nosača mosta,i poče da čeka ezan u sabahu.

-Prosijak mi reče,da sačekam ezan sabaha,a onda će se predamnom pojaviti neki čamac,tada učim bismile,i kročim u njega.A u njemu bi trebalo,da me čeka ćup,pun zlatnika.Čekaću do sabaha,pa šta bude.-kako to Ibrahim sebi promrmlja,sjede uz obalu i poče da čeka.A vrijeme je ko uzinad njemu, sporo klizilo,pa se u njega poče uvlačiti neka nervoza.Iako se Sava pred njim klizećim talasima vješto obavija,oko betonskog stuba mosta,dajući mu do znanja,da se  kreće,njemu se činilo da se ništa ne miče.Prođe mu pet,pa i deset minuta,a od ranog ezana,sabaha nije bilo glasa.

-Haman sam okasnio.-okivan sve većom nervozom opet se oglasi,ne prestajući da razgleda rijeku pred sobom,i svoj ručni časovnik.Naizmjenično,sad malo u jedno,sad malo u drugo.

-Nemoguće da sam okasnio,kad dobro znam,da bi sabah tek sada trebao da zauči.-kako to reče,osta da bulji u svoj ručni časovnik,i prepade se kad se zaori rani ezan,sabaha.

-Uf,hvala Bogu,evo ga,tek sada uči.-povika sa olakšicom,i osta da bulji prema obližnjem stubu mosta, čekajući zarečeno čudo da se desi.Samo je dragi Allah znao da li je to čarolija,ili nije,pred njim se odjednom nacrta drveni čamac,izranjajući polahko iz dubine rijeke.A on,kada to vidje,skoči na noge i pođe ka čamcu,dok se čamac ko usidrena brodica započe da ljuljuška na talasima rijeke Save.

-Uh..,čekaj,moram prvo pručit bismile.-to mu na um pade,kad dođe blizu čamca,i čim prouči bismile, čamac kao da doplovi malo bliže obali,pa on bez problema uđe u njega.A na sred starog čamca bješe pun ćup zlatnika,o kojem mu je pričao onaj prosijak.Ibrahim se dade na posao,pa iz zemljanog ćupa poče da vadi zlatnike,i da ih prebacuje u svoj ceker.Malo po malo,šaku po šaku,on žurno vadi zlato,i nije prošlo puno,svo zlato iz ćupa bilo je premješteno u njegov ceker,pa on pođe van.A kad zakorači na obalu,i kad pod svojim nogama osjeti zemlju,zapomaga od dragosti.

-Eto ga,završio sam poso,svo zlato iz ćupa sad je u mom cegeru.Hvala ti Bože dragi,i prosijače na ovom zlatu.-povika pa pojuri nazad.Osvrnu se samo da jednom pogleda ka čamcu,ali njega više nije bilo na vidiku.Izgleda da je ponovo potonuo u vodu,odakle je na isti način i isplivao iz nje.Ibrahim sa punim cekerom zlatnika,jurio je kući,malo ga je bilo strah,da ga ko možda nije gledao sa strane,pa se u tom strahu,pomalo u putu osvrta oko sebe,ali pošto nikog u blizini nije bilo,on odjuri dalje.Ubrzo se nađe u onom johaku,gdje ga srete prosijak,ali tog jutra,ni na starom panju nije bilo nikog.Ibrahim nastavi,nosio ga radosni elan,pa nije posustajao,iako je teret cekera prebacivao iz jedne ruke,u drugu,.Žurio je,da svoju ženu Razu iznenadi,i obraduje zlatom,kojeg je nosio,ne znajući još kakvu će na reakciju iskazati,kad ga ugleda sa tolikim zlatom u starom cekeru.Bio je i umoran,noseći zlato,ali nije posustajao,i ubrzo uđe u kuću.Samo što je ušao u sobu,i vidio kako mu žena još spava,povika.

-Ustaj Razo....,evo tvog delije...,sa punim cegerom zlata...!-ona kad to ču,poskoči na stare noge,i ubrzo usta iz postelje,još uvijek nesvjesna o čemu se zapravo radi.

-Šta ti je bolan,pa mi u ranom sabahu,galamiš po kući?Jer ja sam upravo i šćela ustati,da klanjam sabah,a ti mi se dernjaš bez veze,kao da ja nisam do sada,nikad vako poranila.

-Ustaj,Razo...ustaj...!-Ibrahim opet veselo viče,a na to dodade i novu viku.

-Evo,bona Razo,u našem cegeru,puno zlata ima!-vidjevši da njen muž ne odustaje od mamene vike diže se Raza,pa mu priđe bliže.A kad otvori ceker,i kad u njemu zasjaše hrpe zlatnika,pred njenim očima,ona se u čudu zaprepasti na to.I prvo što joj na um pade,upita ga u strahu.

-Da nisi,bolan,đegod opljačko banku?

-Ma kaku banku,đe bi ja to mogo,vako sakat da učinim,ovo sam dobio na poklon,od jednog prosijaka sa rijeke.Dao mi je to,jer veli,da sam zaslužio,što sam mu nekoliko puta udijelio upecane ribe.-nastavlja veseli Ibrahim,ženi da objašnjava otkuda mu toliko zlato.

-Ne vjerujem ja,moj Ibro,da je to istina...A,kako ću i vjerovati,kad to more bit,samo iz bajki,moj Ibro!-uzviknu još jednom iznenađena žena.

-Ja sam to,zbilja dobio,od jednog prosijaka,a možda je to ustvari bio onaj dobri,pa me sa ovim zlatom i nagradio.-dok je to pričao,Ibrahim svojim rukama čeprka po cekeru punom zlatnika.Raza mu više ne reče ništa,ostajući i dalje u čudu,da mu se čudi,ali usput je i ona uživala,u hrpi zlatnika,nikad viđenoj pred sobom.Malo kasnije,kada su otklanjali sabah,i kad su sjedili uz ranu kahvu da eglenišu,o svemu što ih je zanimalo,Ibrahim opet reče ženi.

-Od ovih zlatnika,moramo podijeliti,sto pedeset komada,na tri različita mjesta.Tako mi je reko prosijak,pedeset moramo dati u našu džamiju,za struju,da u narednih pet godina imaju uplaćeno. Pedeset,da damo siromašnim porodicama,a ostalih pedeset,da damo dobrim ljudima,za koje mislimo ,da su dobra djela činili do sada.A sve ostalo,ostaje nama,da uživamo u svom budućem životu.

-Ako je čojk,tako reko,onda kreni da sve to ispuniš,jer ako to ne uradiš,moglo bi nam se svo ovo zlato,pretvoriti u obični pijesak,jer tako to bude,kolko se ja razumijem u te priče.-ubaci mu se Raza sa savjetom,podržavajući ga da ispuni prosijakov ukaz.

-Sada ću ja,odmah,da odnesem u džamiju,za struju,a ti se raspitaj u našoj okolini,kolko ima porodica da su posve siromašni,pa da i njima podijelimo po nekoliko zlatnika,kolko bude moglo svakom,da se od onih drugih,pedeset,da se da.A trećih pedeset,udijeliću dvojici dobrih ljudi,koji su me, nedavno ,donijeli  pijanog kući,jer su stvarno zaslužili to od mene.

-Eto,eto,sve si raspodijelio usmeno,al hajmo odmah,da sve to u stvarnosti i uradimo.-opet mu se Raza odlučno javi,kako bi ujedno svom čovjeku i pomogla u tome.Kako rekoše,njih dvoje sve to i uradiše,u nekoliko narednih dana.U džamiji je Ibrahim u znak zahvalnosti postao počasni član džemata,dvojica prijatelja,Ivan,i Pero,za dobivene zlatnike kupili plac,i ono što je ostalo od Mensurove kafane, riješivši, da njih dvojica skupa,tu otvore svoju kafanu. A pet,najsiromašnijih porodica dobili su po deset zlatnika,da od njih lakše žive,u nekoliko narednih godina.

Raza,i Ibrahim,napraviše novu kuću,i u nju useliše novi namještaj,zaposlili su jednu mlađu ženu,da ih služi dokle god budu živi.A poslije njihove smrti,ostavljaju sve što je ostalo iza njih,toj siromašnoj ženi što ih služi,i njenoj djeci,da imaju nešto za svoju budućnost.Jer Raza,i Ibrahim,nisu ni imali nikog svog bližnjeg,kome bi u naslijeđe ostavili svoju imovinu.A živjeli su sretni,i veseli,još mnogo,mnogo,godina poslije toga.

                                                              KRAJ PRIČE:ČAROBNI ČAMAC

                                                                                                            PISAC:ADŽIKIĆ SALIH

Svako tko želi pročitati ostale priče,iz moje knjige „BAJKE IZ KOMŠILUKA“,neka kupi knjigu u Omladinskom centru (suteren u džamiji),u G. Rahiću, cijena knjige je skromnih deset 10 KM.

Unaprijed hvala.

dzematrahic.ba