Život je veliko iskušenje. Rođeni smo da se kroz njega iskušamo u svakojakim životnim potrebama i u svakojakim životnim prohtjevima. Ponekad se čovjek zadovolji samo onim što ima u svom džepu, a ponekad poželi da bude najbogatiji čovijek u okruženju. Te sulude žudnje za bogatstvom upravo su okupirale još nedozreli mozak mladog Mensura. Do završetka srednje škole živio je u rodnom selu, na poljoprivrednom imanju svog skromnog oca Hamze. Vrijedni starac Hamzo i njegova žena Sadija, odgajali su svoje jedino dijete, po uobičajnim pravilima života na kojima su i oni odrastali.

- Sine Mensure, ti upravo završavaš školu, postaješ odrastao čovjek, zato me dobro slušaj. Samo se poštenim i vrijednim radom najbolje uspijeva u životu,  sve ostalo, koje ti se učini lahkim da dođeš do novca, na kraju će ti se pokazat lošim.- Sjedeći skupa za jutarnjom kahvom, brižljivi otac Hamzo ponavlja mu, po ko zna koji put slične upute. Al' njegov nedozreo, vrcljivi sin nije bendao na to, pa se po običaju na svog oca otresitim tonom javlja.

- Mani babo tu priču, eto ti pošteno radiš cijeli život i šta imaš, samo konje, plugove, tanjirače i zemlju od koje nisi stic'o bogastvo, a to za mene nije zanimljivo. Ja hoću babo na brzake da se obogatim, da imam para toliko da mogu svoj dušek puniti sa njima.

-Spusti ti sine, te svoje sulude želje malo na zemlju.- Dočeka ga i majka ubjeđujućim tonom, ne bi li se u njegovoj glavi razvilo trezvenije razmišljanje o životu. Mahrama na njenoj sitnoj glavi skrivala joj je već dobro sijedu kosu, al' čelo i rumeno lice nisu dali da se pokore teškom radu i životu kojeg je ona provela sa svojim čovjekom Hamzom, dok je odgajala jedino dijete. No to nije bendao njen sin Mensur, pa nastavlja s njom da divani, na malo luckasti način.

-Nisu to majko samo moje želje, jer ću da se obogatim ako Bog da na brzaka, a ne da živim ovako k'o što živite vi. Dolazi moderno doba u kojem neće moć' da opstanu oni koji nemaju pun džep para. Nego samo oni bogataši kao što ću ja uskoro da budem.- Isklikta on njima svoju opsesivnu priču ne poštujući ni jednu mudru riječ izgovaranu od svojih roditelja.

-Imam ja para sine dovoljno da tebi kupim traktor i sve priključne mašine, pa da ti sa njima obrađuješ naše bašče, a rod na njima da prodaš i na tome da zaradiš za sebe i za svoju buduću porodicu.- Opet mu se otac javi, ne bi li okrenuo razmišljanje u njegovoj glavi na trezvenije pute.

-Neću babo da budem zemljoradnik, makar imao svu mehanizaciju. Završio sam ovu školu sa kojom krećem u svijet, pa da zaradim svoje bogastvo, tamo gdje se ne pominje naša zemljoradnja. Jer mrzim zemlju i njeno blato koje gazim godinama zajedno sa tobom, a sad mi je stvarno dotužilo to da radim.- Dok to govori, vidio je on u očevim očima potonulim ispod debelih i sijedih obrva zabrinuti odsjaj. Pa se malo i plaši od toga, ali opčinjen svojom iluzijom o brzom bogatstvu nije ozbiljno to ni prihvatio. 

-Razmisli dobro sine o svom budućem životu jer kaža stara poslovica da čovijek nikad nemere bit srećan, pored hrpe para, ako od Boga nije dobio halal da te pare troši kol'ko god bude šćeo.-Dok ga i majka još jednom opominje, njene sitne ruke, izgužavo ostarile, pomilovale su ga po glavi. Ne bi li se suluda ushićenja u sinovoj glavi malo utišala, a on da pametno odluči o svojoj budućnosti.

-Razmislio sam ja majko i to vrlo dobro, čak moram da vam kažem da ja godinama razmišljam o ovome što sam vam rek'o. Zato odo' u svijet i neću se vratiti dok ne zaradim hrpu love sa kojom ću biti najbogatiji u našem okruženju.- Blistali su luckasti odsjaji u njegovim krupnim očima krem boje dok se smješkajući odgovori majci. Suluda opčinjenost  o nekom velikom bogastvu vladala je potpuno  u njegovoj duši pa je sve bilo suvišno pričati kontra njegovih ideja.

-Ako je tako sine, da ti hoćeš otić' u daleki svijet, da zaradiš pare, neka ti bude tako, al' ako ikad poželiš da se ponovo vratiš nama, možda će to biti prekasno za tebe. Jer ja ću radit dok budem mog'o, a kad me snaga izda, svoje imanje ostavljam onom ko bude radio za mene.- Kad to ču od oca, Mensur na trenutak ućuta, pa poče trezvenije da razmišlja svojom glavom. Dok se tako ćutke umiri, poče da čuje svoju svijet kako mu šapuće na uho: “NEMOJ DONOSITI BRZOPLETU ODLUKU, DA SE NE BI POSLIJE KAJAO ZBOG TOGA“. Al' samo što mu ta misao prostruji mozgom, na drugom uhu začu nova slova: “OSTAVI TI ZEMLJU I BLATO NA NJOJ, JER ĆEŠ SE U SVIJETU, U VELIKIM GRADOVIMA PUNO BRŽE OBOGATITI, NEGO ROBUJUĆI NA TOJ BABINOJ ZEMLJI.“ Kad to ču što mu se ta druga misao završi on k'o iz topa zavika:

-Ja sam riješio babo da iđem u bijeli svijet jer imam jarana koji mi je obeć'o pomoć. Ja vjerujem da ću uspjet u tome. Riješio sam skroz, i nejma mi druge, pa šta bude da bude.- Osiljeni šejtanluk uspje da ga navrati na pogrešan potez, a koliko će ga to koštati u životu, nije o tome nimalo razmišljao. Proletjelo je brzo još jedno vrijeme dok Mensur nije dobio dokumenta na koja je dao već određenu svotu novca. A kada uze u ruke dobivene papire, od seoskog poštara, uzviknu na sav glas, na sred svoje avlije:

-Ura.....evo moje nafake...babo....majka....stigli mi papiri! Ode vaš sin u inostranstvo idućeg petka!-Jezdila je njegova vika širom avlije i avlijske okoline. Majka je prva izašla iz kuće na sinovu viku, a za njom i otac. No kad su spoznali o čemu se radi, nevoljno su ohljumili svoje glave, pa se ćutke vratili u kuću, bez ijedne riječi komentara. Nije to veselog Mensura nimalo brinulo, zato se on u trku dofati kućnog telefona, pa pozva svoje dotadašnje društvo da u seoskom kafiću posjede i da se na taj način oproste od njega. Te noći pozvano društvo se sabralo, svi momci i djevojke njegovih godina, koji su se družili sa njim, bili su prisutni. Kad se situacija druženja malo zagrijala, krenuli su da se izriču raznovrsni komentari.

-Kako ćeš bolan Mensure ostaviti svog oca i mater same? Nejmaju nikog u blizini, osim tebe. Ko će da im pomaže oko kućnih poslova?- Nadglasa se jedno od pitanja nad ostalim komentarima, izrečeno baš od njegovog najboljeg druga, komšije, crnomanjastog Muje.

-Ostavljam tebi na raspolaganje da radiš sa njima,ti svejedno nejmaš zemlje kao ja što imam, pa će ti dobro doć da radiš sa njima. Ha....ha....ha....ha....-uz njegove provokacijske riječi isklikta mu se i cinični smijeh kao šlag na tortu. Sa njim su se nasmijali i još par drugara ali bilo je i onih koji su tu raspravu pomatrali na malo drugačiji način.

-Ja ne bježim ni od kakog posla,a ako me i ponude prihvatiću to makar to tebi krivo bilo.- mrki Mujo mu slobodno odgovara, ne stideći se sebe i svojih riječi.

-Samo ti rintaj sa njima a ja ću preko grane da zgrnem veliku lovu, pa kad se vratim kupiću deset puta veća imanja u selu i okolini, pa ću da postanem pravi gazda za kojog ćeš ti da rintaš za male pare. Ha...ha...ha.... -još jedan prsati govor i smijeh oteše se Mensuru iz grla, ne razmišljajući tog trena ni očem ozbiljnijem da kaže.

-Neka, neka, samo ti hajdi i probaj na lopovski način da stekneš bogatstvo, a ja ću na fin i pošteni rad steći sebi i svojoj budućoj familiji, dovoljno bogastva, da mogu samo rahat da živim, i ništa mi više i ne treba.- Mujine riječi su bile pune mudrog kazivanja al' uzjurpiranom Mensuru to nije ništa vrijedilo. Pa on nastavlja da se provodi sa ostalim društvom koje ga je u tome podržavalo. Veselje mu prođe a i odlazak u inostranstvo dođe. On se uz pratnju roditelja rastade sa njima. Plakali su mu i otac i mati na rastanku, al' on nije. Skrivao se iza samog sebe iako je u dubini duše osjećao bol i otišao ćutke u bijeli svijet. Vrijeme je ubrzo počelo da leti, Mensur u lošem društu upustio se u loš posao. Bavio se preprodajom razne robe na crno. Sumnjive poslove nastavio je sa zarađenim novcem da ulaže u otkup velikih kuća i preprodaju tih kuća. Krenolo mu je to, ali se još upusti i u preprodaju bijelog praha na kojem se ubrzo još više obogati. A kad je stek'o veliku sumu novca, jedne noći u stan mu uleti policija, pa ga pod sumnjom da prodaje drogu odvedoše u zatvor. A kako zaglavi u zatvoru, poče svo stečeno bogastvo da daje takozvanim braniocima, jednom, drugi puta, i još mnogo puta za redom. Biva puštan i ponovo hapšen nekoliko puta. Sve mu se to tako vucaralo dok nije potrošio i posljednji novac zarađen u lošem poslu, a zaradio je toliko krivičnih kazni i prijava da poslije deset godina boravka u inostranstvu bude protjeran iz strane zemlje nazad u svoju domovinu. Kad se vrati kući, kriomice po mraku, da ga niko ne vidi, zakucao je na vrata svojih roditelja. Očekujući da na vrati-ma rodne kuće vidi svoju majku, il' oca. A kad se vrata otvoriše on na njima ugleda lik cnomanjastog komšije Muje koji je u ruci držao jedno malo dijete a kraj sebe vodio još jednog dječaka.

-Otkuda ti u mojoj kući, komšija Mujo!?-kroz veliko čudo zaklikta ljutiti Mensur.

-Ova kuća i imanje više nije tvoje moj jarane. Tvoj otac i mati, dok su bili živi prepisali su sve na mene jer smo ih ja i moja žena služili i pomagali do smrti. Oni ti nisu ostavili ništa jer dug prema svojim roditeljima nisi odužio kako su oni šćeli, pa te nisu ni smatrali kao nasljednika njihovog imanja.

-Kad su oni umrli?-Mensur ga kroz čudo upita, ne znajući ništa o njima, od kako je i otišao u tuđinu.

-Tačno prije pet godina. Do tada su vjerovali da ćeš se ti vratiti, ali kad su se razboljeli, tvoj otac me pozvao i prepisao sve na mene. Ti ako ne vjeruješ pogledaj u opštini i sve će ti biti jasno. Ovđe moreš da dođeš samo kao gost i nikako drugačije, i to je sve moj druže.- Mensur kad to ču zanijemi od muke. Nije odužio dug o brizi prema svojim roditeljima i kazna ga stigla. A sve mu se tosvalilo na glavu, samo radi njegovih suludih ideja da se na brzinu obogati, ne radeći poštene poslove kao ostali svijet. On je otišao, sutra dan je provjerio u opštini da li je istina to što je čuo od komšije Muje. Kad se uvjerio u to, pokupio se i nestao iz te okoline. Otišao je nekud da započne i on na pošten način da zaradi za sebe i za svoju buduću familiju, ako mu ih bude. A da li će uspjeti u tome to niko nije sazn'o. Jedino što će ostati za njim jeste pouka da dužnost prema svojim roditeljima ne treba prepuštat u ruke nekom drugom kad ti sam možeš to da učiniš.

  Piše Salih Adžikić

dzematrahic.ba