Svake godine jedanaestog jula, izrodi se opet čemerni plač ubogih majki, očeva, braće i sestara, dok se iznad mermerno bijelih nišana postrojile duše šehida.

Red, pa red,red, pa red, i još mnogo već smirenih šehidskih duša čekaju, u počasnim kolonama tek pristigle, nove šehide, da s njima svoj smiraj podijele.

Eno,vidi se i odsjaj dženetskih vrata, koja se opet otvoriše, njima u čast, a oni okićeni vječnim ordenom šehida, kao meleki za bajram, poredani u kolone čekaju svoje dženaze.

Bili su samo pošteni ljudi, i ništa više, borili se sa životom i svemu onom, što svaki život nosi, dijelili dobro svakom ne misleći zlo nikom, al dušmani ih bez razloga pobiše.

Riječi su suvišne tog dana, treba samo počasno ćutati, ispratiti dženazu, proučiti koje sure, i zajedno sa šehidima pronaći smiraj svojih duša, a onda umiti uplakane obraze.

Nikome nije lahko, to dragi Allah zna, ali nas često opominje da ne klonemo do smrti, jer smrt je samo Božija odredba i nikad drugačije ne može biti.

Imaju šehidi svoje mjesto u džennetu, a to im je počasno od Boga dato, i zato, trebamo samo ćutke i s ponosom, kao i oni što čine, ispratiti njihove tabute, i spusti u suhu zemlju.

Cijeli svijet već zna za to, i časno dođu tu, gdje šehidi ćutke u kolonama, dočekuju svoje dženaze, gledajuć sa ponosom ostatke kostiju, svog tijela, koje im dušman nemilosrdno razbaca u jame.

A onda opet, u kolonama, red, pa red, red, pa red, šehidi će se vratiti u dženetske bašte, jer to im je od Boga dato, čim se mezarovi zemljom popune i kosti njohove će svoj smiraj da nađu.

Pisano :O9.O7.2O17 godine

PISAC:ADŽIKIĆ SALIH

dzematrahic.ba