Svako od nas na ovom zemaljskom dunjaluku u svojoj duši nosi i dobro i zlo,  dobro zavlada širom duše i čitavog tijela. A nekim se samo zlo, umjesto dobra, usadi u sami centar mozga i oni se tom zlu potpuno predaju, da vlada sa njima. Tako zlo se usadilo u glavu i dušu zloćudne, stare Safete.
-Kud si kreno Omere?-začu se njen siktajući, lopovski glas,kad spazi mršavog Omera da sa kolicima u rukama, krenu da dovuče nakošenog sijena iz obližnje njive.
-Odoh bona u njivu, kako sam i naučio, hoću da dovučem trave i položim našoj kravi i teletu,da imaju hajvani štagod večerati.-tih se trenutaka moglo jasno uočiti da u njenim garavo, crnim očima, koje su već dobro utonule ispod još garavijih obrva, vidi onaj urođeni lopovluk koji je prosto kiljao van iz njene duše, nadirući joj svim silama kroz prljavo garavu boju njenih očiju.
-Brzo da si se vratio, nemoj da mi se džaba pomijaš po njivi.-nastavi mu žena iznosti svoju naredbu glasno i otresito, kako mu je naređivala od prvog dana, kad su se uzeli da žive skupa.
-Hoću bona,jaštoću.-samo se to ču od njega,dok se on pogrbljenih  ramena i leđa, uputi ka njivi. Za njim je ostala njegova stara kuća, ćerpićara, koja se zbog svoje starosti malo i nakrivila na drvenu verandu uz sebe. Pa se nije moglo zaključiti na prvi pogled šta je više starije,i ruševnije, kuća ili veranda uz nju,dok su se ko dva pijanca zagrljeni jedno uz drugo, ne pomično držali da ne padnu na tlo. 
-Samo ti hajdi u njivu, đe ti je i mjesto, a ja odoh da spremljeni šejtanluk bacim u avliju komšije Hajre, nek se istopi svo njegovo imanje, koje nagrabi u inostranstvu. Jer nije u redu on da ima toliko para, i blaga, a ja i moj čojk nejmamo ništa.-čim to izbifla još uvijek pod dejstvom svog urođenog šejtanluka, tiho se izgubi u pravcu komišijine kuće,i avlije. Iz ruku nije ispuštala zamotani smotuljak neke šarene krpice, spremajući da ga u ranom sabahu zatakne nesretnom komšiji pod prag. Malo kasnije, izlazeći iz svog  većeg mutvaka sa potkrovljem,koji se graničio sa starom kućom i verandom u skromnom okruženju avlije, pojavi se vrijedna snaha Fatima, ispraćajući svog čovijeka Sadika na posao, i ne sluteći šta njena zloćudna svekrva tih trenutaka radi.
-Ala himanet ženo, vidimo se danas poslije posla, danas nam je plata, kupiću nam mesa, i ćevapa pa da nam večera bude pravo bogata.
-Molim te samo skloni nešto novca da imam našoj djeci za škole, jer znaš da tvoja mati traži da se svaka tvoja plata položi njoj u ruke.-prošapta bojažljivim glasom njegova žena Fatima, dok se i par puta okrenu u stranu, plašeći se svekrve,i njenog lika.
-Ne sikiraj se ba, dok ja radim na mom poslu opstaćemo nekako.-ohrabrujućim tonom Sadik dočeka ženu i pođe na posao.Njegovo punačko tijelo stopilo se svojom debljinom stomaka, sa radnim odijelom na njem dok se pješke uputi ka obližnjoj autobuskoj stanici, gdje je uvijek čekao prevoz do posla.
-Bože na hajr.-samo to promrsi Fatima gledajući za svojim čovjekom, a ubrzo se vrati u kuću kako bi i dvoje djece ispratila u školu. A oni su već bili srednjoškolci, tako reć momak i djevojka, samo im je godina dana bila razlika.
-Majka daj mi pare za škole.-uzviknu prvi po uobičaju njen krupni sin, koji bi svojom veličinom u cjelini bio za glavu višlji od matere, ali i u širini još veći.
-Samo tri marke sine moj,  mogu ti dat, jer znaš u kakvom smo stanju.
-Nemere to meni biti, ja sam velik i ne mogu od te tri merke čestito da se najedem, a  kamoli štagod i da popijem!-izdera se on na mater.
-Ne dobijam ni ja više, pa se ne ljutim, već duram, a ti svojim lopovlukom hoćeš mater da nasikiraš.-uključi se i ljutita šći,siktajući svoju huju na brata.
-Ja moram imat više,jer vidi koliki sam i moram puno više pojest,a ti ništa i nejedeš,pa moreš bez para bit!-nastavlja ljutiti brat svoju huju na sve da istresa.
-Smiri se sine, danas je babi plata, pa sam mu rekla da sakrije od nene malo više para, nebili mogla vama dvome više novca dati za školu.-samo što se to začu od bojažljive snahe, pred  njom se ko iz neba bačena stvori svekrva,i poče glasno da sikta.
-Kakve pare kriješ od mene....kako moreš kriti....kad se zna da sam ja....ovdje glavna, i sve se mora meni u ruke dati, do zadnjeg feninga!!-pred njom su u strahu svi zanijemili, čak i ljutiti unuk, jer je dobro znao, da svaki put kad se sa nenom pobuni dobije batine od nje.Na isti način se nena odnosila i prema unuci, zato su se njih dvoje na brzaka spremili,i ćutke otišli u školu, ostavivši nesretnu majku da se sama snalazi u nastaloj nevolji.
-O kakvim je parama riječ, govori....jer sam ja jasno rekla, da se sav novac mora nalaziti kod mene, a ne tamo po nekakvim budžacima!-nastavlja srdita svekrva huju da istresa snahi u lice, samo prije toga ljutito ju je uvela u kuću, kako bi njena galama ostala poznata samo njima u kući.
-Tvoj sin danas donosi platu, i o tome je bilo riječ, a ne o nekakvin drugim parama.-pokušaje nesretna snaha svekrvinu ljutnju malo utišati.
-Svaki ćošak kuće ja ću isprevćat, nećeš ti meni sakrit ni jedan dinar,jel jasno!!-dok joj to govori u lice nabijala kažiprst desene ruke, nebili njena prijetnja djelovala što strašnije na uplašenu snahu.
-Prevrći majko, nek ti je na dušu.-uspje smukom samo to snaha da izgovori i tiho se povuče u ćošak sobe da sprema jelo za doručak svekru i svekrvi. Što je nesretnica radila još od prvog dana, od kako i dođe u njihovo okruženje. A svekrva što reče to i poče da čini, ne prestajući da sikta svoju ljutnju nastavi da ispoljava na svakom koraku, dok je ulazila u sobu u kojoj su sin i snaha spavali. A kad ne uspje ništa da pronađe, vrati se u dnevnu sobu, prikuči se uplašenoj snahi toliko blizu,i još jednom zagalami na nju.
-Samo je dragi Allah glavniji u ovoj kući od mene i niko više! Jel jasno...!!
-Dobro majk..-snaha joj kroz suze odgovara, ne ostavljajući jufke pite iz ruku sa kojima se zanimala tog trena.Vrijeme je nastavilo da teče, laganim tempom ko brzaci obližnje  rijeke, ali nije zaostajalo i već se približi vrijeme za povratak s posla. Tako se i umorni Sadik vratio  kući iako je bio umoran, njegova šaljiva narav natjera ga, ko i uvijek do sada sa pošalicom, da se oglasi čim uđe u kuću.

-Evo mene mili moji...,ja dođoh sa posla i nosim platu u našu kuću,toliko love da mogu kupit cijelo rodno selo..!
-Ajdi šuti, kad znaš da sa tvojom platom jedva sastavljamo kraj sa krajem.-dočeka ga ljubazno žena, obiknuta na njegovu šaljivu narav i preuveličavanje običnih stvari.
-Nek si ti nama zdravi živ, a pare sve budu i nestanu.-začu se skromnim glasom njegov suvonjavi otac, dok se pozdravi sa sinom. Odjednom iz susjedne sobu u trku izlijeće uplašena Safeta, koja nikad u životu do sada nije bila u takvom stanju. A kad vidje dijete pred sobom priđe žurno i zagrli ga čvrsto, pa kroz plač zavika.
-Dobro je....dobro je...živ si..živ...-dok to govori sina nije ispuštala iz materinskih ruku.
-Šta ti je bona majko...ti koda si ustala na krivu nogu, a blijeda si u licu ko neki mrtvac.
-Ne.....ne spominji mrtvace....ne,ne.....!!
-Pusti bona dijete, da malo dahne, vidiš da se umori od posla, a poslije ga grli kolko želiš  da malo odmori.-uključi se i začuđeni Omer njima u dijalog.
-Ne...ne mogu ga pustiti...ne...jer sanjala sam da je umro, zato ga ne puštam iz ruku..-nastavi prestrašena majka da kuka. Oko njih je odjednom zavladao tajac, jer svi ostali čim čuše njenu priču u čudu su zanijemili na to. Taj dan je i protekao ćutljivo u neznan, ali to stanje trajalo je takvo samo do sutra, do novog dana i opet je sve krenulo po starom. Onako kako je i diktirala zlobna Safeta da treba biti, ali zlo koje je ona usnila uistinu se i desi.
-Morao sam malo ranije doći sa posla, nešto mi teško u grudima, pa me gazda dovezo kući da odmorim i da odem doktoru, ali ja mislim samo da sam malo umoran i ništa više.-započe razgovor izmoreni Sadik čim sjede sa ženom uz podnevnu kahvu.
-Iću ja sa tobom odmah našoj doktorici nek te pregleda i nek ti da uputnice specijalistima,  da  te na licu mjesta pregledaju i da utvrde o čemu se tačno radi.
-Dobro ženo, dobro,idemo nemoj mi se sikirat.-on je pokorno dočeka,pa nastavi sa njom da razgovara o svemu drugom.U među vremenu u sobu im po uobičaju ulijeće rastrešeno, ljutita majka i viče na glas,
-Ajmo platu u moje ruke, do zadnjeg dinara!
-Majko trebaju mi pare, moram doktoru sa ženom, a dobro znaš da ne moreš nigdje bez para u džepu,kad se vratimo iz grada i završimo oko mog ispitivanja daću ti sve što ostane.
-Ne...ne....pare meni, a seb ostavte samo za puta i ništa više.
-Čime ćemo platit lijekove i doktorski pregled, kad znaš da se sve mora platiti.-pokušaje sin majku da uvjeri u stvarnost.
-Ja ću stobom,i ja ću plaćati sve...samo pare moraju bit u mojim rukama.-nastavlja srdita majka sinu da nameće svoju komandu kao po nekom vojničkom pravilu.

-Ako je tako majko....eto ti pare....!-uzviknu ljutiti sin i zafijari pare materi u krilo, a ona kao pomahnitala kokoška poče da kljuca prstima, po razbacanom novcu. Tih trenutak sinu je pozlilo, a uplašena žena ga dočeka u ruke  i zapomaga na svekra.
-Hajdi babo odma nađi nam vozilo,da ga odvezemo na hitnu!-tako i bi, ubrzo se zabrinuti  svekar izgubi a iz komšiluka pozva vozilo,i njih troje odjuriše u gradsku bolnicu. Safeta opčinjena svojim lopvlukom i željom za novcem nije ni primijetila da su oni otišli. Tek kad  se snaha i čovjek vratiše sami u kuću ona zapomaga.
-Đe je moje dijete....đe ste ga ostavili lopovi....?!!
-Ostao je na hitnoj, moraju ga detaljno pregledati i napravit analizu, pa prepisati lijekove koje bi mu pomogle.-dočeka je suvonjavi Omer pa sa njom u društvu ode u staru kuću, a žalosnu  snahu i njenu zabrinutu djecu ostavi same da se odmore od muka koja je njih neočekivano spopala. Sutra dan je osvanuo kao i svaki drugi, a Sadikova dijagnoza čim je uspostavljena vraćen je kući pod izgovorom da nije ništa opasno samo da mora malo odmoriti od teškog posla kojeg je do tada radio.
-Rekla sam ja vama da je moj sin zdrav, i da mu ništa ne more bit, dok se njegova majka brine za njega.-još jednom se nameće naporna starica.
-Nije važno ko se brine o njemu, nego je važno samo da se sve završi na dobro.-uključi se u  priču zabrinuti Omer, gledajući u blijede obraze svog sina.
-Biće dobro babo,ne sikiraj se.-javi se i njegov si,ali mu se u glasu osjećala neka vrsta  nemoćnog tona.
-Ja sam ti raspremila krevet,pa odmah lezi i odmaraj se čim popiješ lijekove.-oglasi i njegova žena pa se atmosfera oko njih opet uobliči u neku uobičajnu sliku njihovog skromnog okruženja. Ali sutra dan nesretni Sadik se još jednom razbolje i završi u bolnici u kojoj je i ostao na liječenju. Samo to liječenje ne potraja dugo svega nekoliko dana i jednog jutra zazvoni kućni telefon na koji se po uobičaju prva javi radoznala Safeta,i upita na glas.
-Kako je moje dijete?
-Moram vam reći da nije dobro, pa vas molim dođite u bolnicu odmah.-ona kad to ču zakuka  na sav glas.
-Snaho......Omere....umrijeće mi dijete......!-njena vika se i pretvori u stvarnost,jer samo što  su svi otišli u bolnicu u njoj su saopštili da je nesretni Sadik preminuo prošle noći.Nadvi se crna žalost nad njihovu kuću, plača, jecaja i bola bilo je na pretek, a tek kada dženaza krenu ispred njihove kuće, plakalo je i vedro nebo nad njima. Kolona ljudi pružala se u nedogled i gotovo svako se čudom čudio, da tako mlad insan u kome je mladost vrila na sav glas umrije iznenada. Žena mu je pala u komu, a otac je uspio izdržat dženazu, samo nekoliko dana poslije šlagirao se, djeca su nekako uspjeli to da prežive i svoje vragolaste naravi posve utišali. Posvetili se školi i borbi za neku bolju budućnost, jedino mu je majka izdržala, opkovana šejtanskom ćudi  nosila se sa time, ali čujem da je počela toliko duboko da tone u svoje šejtanluke da će sigurno i ona poludjeti u tome.

 Svoju lopovsku ćud još nije izbacila iz sebe, neko mi reče da je čuo,  kako ta starica još uvijek svoju unučad izmariše šibom po guzici,il leđima, iako su ta djeca sad odrasli ljudi. Tako ti je u životu ko se opkuje šejtanlukom u mladosti, šejtani ga ne napušta do mezara,čak se i njihova smrt zna razvuć u nedogled. Ali će sigurno odgovarati za svoja zlodjela onako kako im  dragi Allah odredi da bude.
  
ps. Svaka sličnost sa radnjom moje priče nema veze sa stvarnošću, jer radnja priče i likovi u njoj su izmišljeni i nemaju veze sa našom okolinom. 
pisac: Salih Adžikić

foto ilustracije
dzematrahic.ba