U gornjoj mahali,malo otkučenoj od ostatka sela,u krugu skromne avlije i još skromnije kuće,živjele su udovica Hajra i njena prelijepa kćer Merima.Od nesretnog dana,pogibije Muradifa,koji je bio glavni oslonac za život,u njihovoj kući,njih dvije su ostale same.Majka Hajra bila je vrijedna i poštena žena,pa je uspjela svojim trudom i odhraniti jedino dijete,kćerku Merimu,od malehna, pa sve dok nije postala prava cura zaudaju.Odgojila je Merimu sa svim vrlinama koje je i ona imala,da bude vrijedna,poštena i hrabra,da se bori kroz život hrabro i odlučno,i kad joj bude najteže da ne klone pod životnim teretom.Merima je po ljepoti, bila jedna od naj ljepših cura u okolini,ali po vrijednoći ,mogla je se svrstati među par naj vrednijih djevojaka,koje su tih trenutaka bile u selu,i oko njega.Samo je u jednoj stvari bila protivnik svoje majke,a to je majčina pohlepa, da svoju kćer uda samo za nekog bogatog gazdu,koji bi svojim bogatstvom mogao, njezinoj kćerki kupiti sve,što njena kći poželi da ima.

-Razgovarala sam kćeri,sa gazdom Jakubom,on je u planu da skoro ženi svog sina, Veliju.Veli,dijete mi je dovoljno naraslo, pa ga babo sad treba da ženi.-započinje majka odlučnu borbu,da svojoj kćeri naturi  naum,koji dugo nosi u svojoj glavi.

-Šta to mene briga majko,on jeste naj bogatiji čovijek u okolini,ima ogromnu kuću u selu,a i imanje preveliko,ali mu je sin totalni smoto,za kojeg se ja nebi udala, ni po koju cijenu.-kako to odlučna Merima izbifla,još se i nasmija tome.

-Keslaj se ti keslaj,lopužo...ali majka će tebe udati, samo za bogatog čovjeka,đe moreš ko princeza živit,a ne da mi se udaš za sirotana,koji ti neće moć kupit, ni hljeba čestito da se najedeš.-mati joj još jednom otresitim tonom daje do znanja,kako je mora slušat oko njene udaje.Dok joj to govori,nije prestajla ni da prijeti svojim kažiprstom,naglašavajući time svoju odlučnost do kraja.

-Prijetila il ne prijetila,majko moja mila,ja se na silu neću udati ni zakoga,na ovom dunjaluku.A i kako bi majko,da se udam za nekog drugog,osim za mog momka Sulju.Volim ga naj više na svijetu,pogotovo volim,one njegove plave oči,koje mi blistaju dok sa njim ašikujem,blistavije od dragog kamena.-kada to Merima sva radosna, istelali majci,njeni rumeni obrazi,i čisto lice, beharne boje,rascva se od dragosti.Vidjela je to ljutita Hajra,vidjela je u njenim sitnim očima, čokoladne boje,kako joj plamti ljubavna vatra,toliko jaka, da je prosto gorjelo sve u njoj.U među vremenu kćerka je skočila na noge i izašla van,a mati njena,čim osta sama, započe da smišlja plan,kako će kćerku da uda za Jakubovog sina.

-Udaću ja tebe za Jakubovog sina,udati,il ti nejma druge.-čim to šapatom sebi izreče,dohvati se sobnog telefona,pa nazva gazdu Jakuba,da sa njim skuje plan,u koji bi njena kćerka bezvoljno upala,ne razmišljajući ni jednog trena,da sudbina odlučuje o tome, ko će za koga da se uda, a ne ona.Vrijeme je polahko nastavilo da teče,ljeto se bližilo kraju,a spremala se jesen,u tom okruženju,taj period bio bi po običaju, naj povoljniji za svadbe,udaje cura il ženidbe momaka.Jedne večeri uzbuđena mati Hajra, pozva kćerku i reče.

-Večeras nam dolaze važni gosti,niđe nemoj ići,moraš da ih služiš,i da se pokažeš ko vrijedna cura,kakva i jesi.

-Ko bi to mogo biti, tako važan, za nas majko?-kćer je znatiželjno priupita,i ne sluteći pravu istinu majčine zagonetke.

-Važni gosti,ito vrlo važni,lutko moja,ja sam sve pripremila,a tvoje je samo da služiš goste i ništa više.Jel jasno?-poštujući majčinu priču,ona više nije ni ulazila u dalju raspravu.Već joj se samo nasmija i kratko,i poslušno reče.

-Dobro majko,dobro,ako su ti tako važni gosti,ja sam tu da ti pomognem u svemu.Samo moram  prvo da javim svom momku Sulji,da večeras ne mogu na igranku,jer će me on čekat,a ako me ne bude, mogo bi se naljutit na mene.

-Ja,ja,hajdi,hajdi,javi momku da te nejma večeras,a možda i još koji put.-dobaci joj majka kad je ona već bila na avliji,pa je nije dobro ni čula,za kraj njenog govora.Odlepršala je Merima,ko mlada jarebica ,trkom prema komšijinoj avliji,a tamo ispred obližnje štale, stajao je njen momak Suljo.

-Suljo...Suljo...-zavika ona,iako još nije došla blizu.-Večeras ne mogu na igranku...imamo sijelo..!-Suljo čim je vidje ostavi bodve i pohita ka njoj,pa se oboje sastaše u trku uz obližnje prošće,kojim su se dijelila njihova imanja.

-Mora da su to neki važni gosti,pa ti nemereš na igranku.-Suljo nju odmah upita, čim se primače do nje,iako je najviše volio,da svoju curu može zagrlit, i u zagrljaju svom prenijeti je preko ograde sebi na imanje.A  kako bi je prenio preko ograde,rado bi  je u svom zagrljaju,ponio sebi u kuću,pa je odatle nebi dao nikom drugom.

-Mati moja ugovorila neke goste,a da ja o tome nejmam pojma.-reče mu sa smiješkom,dok je stajala uz stasitog Sulju,buljila je u njegove plave oči,kupajući se presrećna u plavetnilu njegovih očiju.A on je od nje, bio viši samo za glavu i pola ramena,plećato stasit i jak,bio je ljudina,što bi reko naš narod.

-Ako ti moja lutko nećeš na igranku,neću ni ja,šta ću tamo bez tebe.-kako to reče,Suljo se hitro sage i poljubi je u obraz,a ona se sva zapuri od stida,pa mu na to otresitim tonom odgovori.

-Sram te bilo, lopužo jedna,da nas ko vidi,pomislio bi na ono naj gore.

-Neka, nek misli šta god ko hoće,ti ćeš svejedno biti moja žena,jer tako smo se dogovorili,a ja sam te zaručio.-na njenoj ruci uistinu je bio skromni ,zlatni prsten,kojeg joj je Suljo darovao od prošlog susreta,računajući,da se sa njom i oženi prvom prilikom,koja im se ukaže za to.

-Odoh ja sad Suljo,moram spremat večeru za goste, koji će uskoro doć,kod nas,pa se vidimo sustra.-kako to reče, još uvijek malo posramljena,zbog neočekivanog Suljinog poljubca,pogete glave   vrati kući.Ostavljajući svog momka da gleda za njom,koji nije ni skidao uspaljene poglede sa njenog lika,sve dok se ona ne izgubi,na ulaznim vratima svoje kuće.Noć je ubrzo pala,a i očekivani Hajrini gosti stigli su na dogovorenu večeru.Merima ne sluteći pravu namjeru pristiglih gostiju, ljubazno ih je dočekala, zajedno sa majkom,i uvela u kuću.I ubrzo je sijelo zapovrnulo svoje sijeljenje,prvo kahva,sok,večera,i na kraju slatko,jelo se i pilo do mile volje.A kad su se gosti ugostili,pozvani gazda Jakub otvori priču.

-Eto,mi došli na večeru,i sad kad smo završili sa njom,ja bi da predam poklone,i zaruku tvojoj kćeri.

-Tako smo se dogovorili,i tako mora da bude.-odgovori mu ljubazno presrećna Hajra,dok je sve obilne poklone primila,i odnije u susjednu sobu,a kad se to završi,Jakub iznese kutiju sa zlatnom zarukom,u kojoj je blistao zlatni komplet,par zlatnih minđuša u obliku liske,lančić sa pločicom u obliku srca na sebi,i debela burma izatkana bisernim odsjajima dragog kamenja po sebi.

-Vrijedili ova moja zaruka, za tvoju kćerku?-upita Jakub veselu Hajru,čim otvoreno zlato pokaza pred njom.

-Vrijedi Bogami i to dobro vrijedi.-Merima još ne vjerujući svemu tome,što gleda,na trenutak zanijemi ,ostajući u čudu da pilji u lice svoje majke.Ali od učtivosti,i poštovanja starijih nije ni rekla ništa,samo se izgubi u susjednu sobu,ostavljajući goste same,sa majkom, da dalje sjede.Ubrzo su gosti odsjedili ,pa i otišli,a u kući ostadoše same presretna majka, i uvrijeđena kćer.

-Majko,pa ti mene udade za čovjeka,kojeg ja ne volim,i ne sviđa mi se.Zašto si to učinila?-Merima još sa vrata,čim ostadoše same, upita u čudu svoju majku.

-Jesam vala,naumila sam te udat u bogatu porodicu,da mi lagodno živiš,da imaš blaga,i hrane do mile volje.Da ne oskudijevaš ni u haljinki,i ni u čem više.što ovdje nikad nisi imala.Da sretno živiš, i da tvoja buduća djeca, u bogatstvu i imanju, rastu sretni i veseli.Jer znaš od malehna,da smo siromašni,i da po nekad,jedva  sastavljamo kraj s krajem.-napriča se majka svojoj kćeri,nebili je stime ubijedila.

-Džaba im bogastvo,i imanje,kad ja nikog drugog ne volim,osim svoga komšije Sulje.I neću se udat ni zakoga drugog,ako ne za svoga Sulju.Jer samo je on u mom srcu,i duši,i niko drugi.On jeste siromašan ,al ima bogastvo u ljubavi,koju iskazuje prema meni majko,voli me svim srcem,a i ja njega svojom dušom.I zato te molim,ne udaji me majko na silu za drugog.-kako to završi ranjena Merima vrisnu u plač.Zaplakala je soba oko nje,i sve u njoj,drhtali su zidovi od njenog jecaja,al oholom opkovana majka ne posusta,već joj uz dernjavu nastavi da naređuje.I ne sluteći da će to biti posljednji put,da se dere na svoju kćerku.

-Udaćeš se Bogami,za bogatog insana il te nejma žive.A ako me ne poslušaš,za mene ne postojiš!!

-Jel tako majko?-kćer je opet kroz plač upita,očekujući da majka posustane od zle naume.Al ona opijena nečim iz sebe,nastavlja ljutito na nju da zbori.

-Jeste kćeri moja i tako mora biti,osim ako majku,koja te sama odgoji iz malehna,nećeš obrukat pred svijetom.-tad je kćerki jasno bilo o čemu se radi,pa ućuta,ostavi je u dnevnoj sobi,i plačna ode u svoju sobu.Ubrzo se i crno nebo nad njihovim selom otvori,a iz njega pojuri mameni pljusak da lije,slijevala se kiša u potocima,iz crnine neba,kao da je i samo nebo plakalo nad onim, što rođena mati čini svojoj kćerki.Kiša je lila čitavu noć,i obližnja rijeka toliko je nabujala, kao nikad do tada,nosila je u svojim mamenim talasima sve što joj padne u šake.Idućeg jutra oluja se smirila,razvedrilo se i majka Hajra, vidjevši da još kerke nejma, u dnevnoj sobi,na što nije navikla,uđe u njenu sobu.A kada uđe,zanijemi od čuda,jer soba njene kćerke bila je potpuno prazna.Samo na kćerkinom krevetu stoji bijeli papir,a na papiru krupnim slovima ispisana poruka.“OPROSTI MI MAJKO,AL NE MOGU SE UDATI ZA ONOG,KOGA NE VOLIM,NITI BI GA IKAD ZAVOLJELA,“-čim te riječi majka pročita, vrisnu u plač i jaukanje.Toliko je jaukala i plakala,da se sav okolni komšiluk sabro,prvi je stigo komšija Suljo,da ispita o čemu se radi.A kad je sazno,zaplakao je i on,muški,al je plakao,ljubeć sliku Meriminu kupao je u suzama.Ubrzo je i neki mladić iz sela došao,i donio žalosnu vijest svom okupljenom svijetu, u Hajrinoj avliji.-Hajro,tijelo tvoje kćerke,nađeno je mrtvo,na kraju sela.Izbacila je voda na obližnju meraju.

Hajra kad to ču,pala je u komu,a njen momak Suljo,zajaukao je još više,al pobjego od svijeta što dalje mogao.Sutra dan je bila dženaza,a na dženazi je bilo kamara svijeta,iz bliza a i iz daleka,svako ko je načuo,došao je na dženazu.Drhtala je i zemlja pod svijetom,dok su Merimu spuštali u mezar,Suljo je skupio snage, pa svoju voljenu Merimu spustio u hladnu zemlju,ne prestajući da plače nad njenim mezarom,ispratio je svijet i ostao sve do mraka sam,nad Meriminim mezarom.Majka joj je završila u bolnici,za duševno poremećene osobe,a Suljo je ubzo otišao iz okoliša,u daleku tuđinu,ostavljajući sve,nebil napaćenoj duši našao neki mir u tuđem svijetu.                                                                                                       

 

 

UZ OVU PRIČU, POKLANJAM I JEDNU PJESMU, U KOJOJ IMA ISTO TAKO DUHOVNE VRIJEDNOSTI A ONAJ KO PROČITA, NEKA SAM OCIJENI KOLIKO SU VRIJEDNI MOJI STIHOVI U NJOJ.

 

                                        IZNAD SVEGA  NEŠTO IMA

 

U sred grada i čaršije,u sred tevse dimirlije,u sred duše meraklije,i zlog tijela pasvandžije.

U sred srca u junaka,u sred cvata jarkog Maka,u sred oka sokolovog,u sred doma poharanog.

U sred sunca usijanog,u sred neba ne preglednog,u sred polja ne košenog,u sred vijera uzburkanog.

Ima nešto ima,ima.

U sred pite i pogače,u sred srca koje plače,u sred šupe i palače,i zlog glasa alapače.

U sred duše zaljubljene,u sred usne zapurene,u sred zore nabubrene,u sred kike raspletene.

U sred stare vodenice,u sred zrele lubenice,u sred leta male ptice,u sred pjesme Jarebice.

U sred vrelog, ljetnog dana,u sred reda iz Kur'ana,u sred podne i akšama,u sred sjaja Nurudina.

Ima nešto,ima,ima.

Na vrh starog solitera,na vrh moga malog pera,na vrh repa rasnog kera,koji juri putem cera.

Nad njivama zrelog žita,nad činijom vrućih pita,nad krilima ljudskog mita,i nad strofama bolnoh krika.

Nad Munarom od Džamije,nad tabutom od Gazije,nad piskutom ljute zmije,nad svom zlobom siledžije.

Ima nešto,ima,ima.

I nad vrelom stare česme,i nad strofom svake pjesme,i nad iskrom kada kresne,nad šamarom kada pljesne.

I na kraju svakog vijeka,nad djelima od čovjeka,iznad vala silnih rijeka,i nad slasti od đevreka.

I nad kulom od dukata,i nad sedlom silnog ata,nad riječima rodnog brata,nad hrpama suhog zlata.

Ima nešto,ima,ima.

Ispod toka rijeke Save,ispod plašta zore plave,ispod zrna guste trave,ispod ćele lude glave.

Ispod perja od jastuka,ispod čehni bijelog luka,ispod stope ljudskog puka,ispod plača i jauka.

Ispod sjaja od šorvana,ispod hlada gustih grana,ispod krova malog stana,pod bistrinom čistog džama.

Im nešto,ima,ima.

I kad, se niko i ne nada,kad se stiša jeka grada,kada tama noći vlada,svima bude jasno tada.

Ima nešto,ima,ima.