Zaista ova naša sredina ima takvih događaja koji su se dogodili u nedavnoj prošlosti da bi se mogla napisat lijepa knjiga o njima i što je još značajnije u tome što je to stvarnost sa još uvijek živim akterima iz tog vakta kao i jakim činjenicama koje istina krasi. O priči koju vam pišem sada na portalu gdje sam u više navrata eglenisao sa akterima tog događaja, događaj koji bi možda mogao uć u neke značajne rekorde ako ne u Ginisovu knjigu. U toj priči glavni junak (na slici) je Hercegovac (Muhidina) Redžep koji je više u narodu poznat kao Nurdo. On je u svijetu svoje mladosti učinio zaista tada, a i danas nešto što je veliki izazov za mnogo sposobnije ljude od njega da u jednom malom broju minuta pojede veliki broj BAKLAVA slatkog jela omiljenog u Bosni, naročito se pravi kada su bajrami gdje je prisutno tako reć u svakoj kući. Moja i Redžepova-Nurdina besjeda počinje od mjeseca avgusta 1965. godine.
Imao je Redžep tada 22 godine što bi rekli u najboljim godinama mladosti, ni previše mlad, a ni star insan. Redžep je tog avgustovskog dana cio dan orao sa volovima – konjima u njivi te kao i danas omladina nakon napornog dana želi malo izać u čaršiju na sok, kahvu, baklavu i kolač. Redžep je zajedno sa svojim ahbabom Halidom Karalićem se zaputio u akšamsko vrijeme u slastičarnu ''ŠAR'' vlasnika Mehmeda Zejnelija. Kada su stigli tamo naručili su između 15 i 20 baklava i jeli da bi u slastičarnu navratio nakon akšam namaza hadžija Mehmed Hadžiibrahimbegović koji je također živi svjedok događaja. Gledajući kako slatko jedu baklave počeo je da zadirkuje Redžepa da se ‘’opklade'' i pitao ga koliko toga možeš da pojedeš. Redžep (iako je do tada pojeo 10 baklava) je rekao da može 20, a Mehmed je dodao da je to malo, pa je Redžep nastavio i rekao 40 baklava. Mehmed je malo razmislio pa rekao, malo, Redžep se počeo nećkat, a onda ga je podržao Mehmed Zejneli vlasnik slastičarne da pristane na 50 baklava da se takmiči. U slučaju da Redžep izgubi on će snosit troškove baklave, a ako Redžep pobijedi Mehmed Hadžiibrahimbegović će sve to platit. Redžep je pristao na to i dogovor je bio da 50 baklava pojede za 15 minuta. Redžep je dobio od slastičara Mehmeda uvršatu tepsiju sa 60 baklava (ovdje je Redžep sugerisao da su te baklave bile malo manje nego što mi pravimo kod kuće i da su imale manje oraha u sebi naspram današnjih domaćih baklava gdje ima puno oraha). Počeo je Redžep jesti uz štopanje vremena te svih 60 baklava je pojeo za 7,5 minuta onda je Mehmed Hadžiibrahimbegović insistirao tražio od Redžepa da svu vagdu u tepsiji koja se nalazila da i nju popije što je ovaj i uradio nagnuvši tepsiju na usta i ispraznio je cijelu. Poslije baklava i vagde Redžep je zatražio od slastičara Mehmeda 5 hasurica te 5 crnih halvica i 5 crvenih halvica i nakon što je i to pojeo zatražio je dvije krigle limunade. Svi su u čudu to posmatrali ! Mehmed Hadžiibrahimbegović je tada nakon što je izgubio platio baklave sa 15.000 ondašnjih dinara Mehmedu slastičaru. Inače Mehmedu Hadžiibrahimbegoviću ovo nije bilo prvi put da s nekim se pogodi oko toga kolko se može pojesti. Naime on se tako pogađao sa rahmetli Abas ef. Imamovićem tadašnjim imamom u džematu Rahić koji je rodom iz Maoče. Takmičenje je bilo na 35 baklava i efendija Abas je uspio pojesti bez ikakvih posljedica. Te drugo takmičenje sa rahmetli Ibrahimom ef. Hukičevićem zvanim Brajčin na 30 rahatlokuma gdje je Ibrahim ef. izvukao deblji kraj jer je od muke sve povratio ne mogavši sve pojesti i izgubio takmičenje.
Da sada nastavimo sa Redžepom nakon što je u kratkom roku pojeo takoreć 70 baklava on je otišao na ljuštilo sijelo kod Ramić Meksuda gdje je ostao do 12 sati noći. Otišao je nakon ljuštila kući i legao da se odmori jer ga je čekao novi radni dan za posao. Izjutra ga otac i maćeha bude da ustane i da volove-konje nahrani i pripremi za njivu. Ustao je sasvim dobro i spustio se niz kaldrmu nailazeći pored mjesne džamije gdje su ljudi klanjali sabah namaz i izlazili iz nje. Među njima koji su izlazili iz džamije bio je i Mehmed Hadžiibrahimbegović koji ga je primijetio te mu mahnuo rukom da stane, da ga pričeka što je Redžep i uradio. Kad je Mehmed pristigao do Redžepa priupitao ga je kako je ostao živ nakon onoliko pojedenih baklava, na što mu je ovaj odgovorio da je sve bilo u redu i da mu se ništa nije desilo. Tu mu je Mehmed rekao da je on cijelu noć imao brigu za njega kako će se to završiti te je sebe korio što je Redžepa nagovorio na to takmičenje. Što je još interesantnije iz svega ovoga da se Redžepu nakon tih baklava i popijene limunade duboko u dan uopće nije žeđalo i da je normalno radio. Zamislimo sada kakav je taj želudac Redžepa koji je sve to podnio i prebrodio bez ikakvih posljedica. Zaista ovde ima puno ibreta i pouke, jer kažu životna škola je najbolja škola samo što puno košta pa čak nekad i života.
Autor:Hamid Hasikić
Autor koji se bavi istraživanjem historije Gornjeg Rahića i okoline, istražuje sve zanimljivosti prošlog kao i današnjeg vakta.Tekstovi daju draž jer autor piše njemu svojstvenim jezikom kojeg je lahko razumjeti, i kojeg vrlo malo danas ima kod izražavanja mnogih istraživača u Bosni. Ovo mu je 19 takoreć orginalni tekst te mnoštvo tekstova prerađenih i prilagođenih našim uvjetima i razumijevanju. Ima nijet ako Bog da sve ih sakupit u jednu knjigu i ostavit budućim generacijama.
Do sada je napisao tekstove;
1.Recesija
2.Fenomen:Golub preživio gotov 5 dana u Mihrabu
3.Da li je na pomolu prvi „Starački dom“ u Gornjem Rahiću
4.Divlje jagode liječe plodom i listom
5.Hadžijske dove-Ikrar dove
11.Hukelji
12.Najstariji hafiz u Bosni danas !?
13.Nusret Karalić;Lovac na djelu
14.Rahić:Ruža koja mami pogled
16.Ramazanski somuni, lepine i bubnjari
17.Prvi kinematograf u Rahiću
18.Stvari koje nema svako