Snijeg je zabijelio podnožje majevičke okoline,nanizale se brazde snježnje,sve jedna na drugu,ličile su tako nanizane baš na brazde vješto naorane zemlje,i svako ko je to sa užitkom gledao odmarao bi svoje oči po njima.Pijetlovi su počeli da se oglašavaju iz okolnih avlija malog sela,koje se prkoseći  skučilo tik pod noge planine Majevice.A planina Majevica,okićeno, nadžidžana debelim šalovima snijega stenjala je kao neka starica, pod gomilom pruća na leđima.Dahtao je svježi zrak jutra pod njenim stenjanjem, pa se na mjestima iznad bijelih krošnji šume rađaše oblačci pare.

-Spremio sam dva metra drva majko,vozim ih na pijacu,dole u našu varošicu,a kad prodam drva, od toga ćemo uzet brašna,i ulja,da možemo nekako proživit ovu zimu.-vjerujući u sebe mladi Džafer reče to odlučno majci dok je spremao crnog dorata u kola,pa da sanjim spremljena drva odvuče na pijacu.

-Prodaćeš ti ta drva,ako Bog da sine,a kad dobiješ pare za njih,strpaj pare duboko u svoj džep,pamet u glavu a silu pod čizme sine,ne slušaj nikoga ko te bude navraćo da te pare baciš na kocku.Il ne daj Bože,da ih popiješ.-dok mu to mati govori obmotavala je svoju šarenu mahramu oko sijede kose,koja je svojom gustinom jedva i stala pod okrilje šarene mahrame.

-Dobro majko,dobro,znam ja kako je moj babo nastrado, što nije obišo kafanu,i kockarnicu u njoj.-dok to reče,jasno se vidjeo žal u još mladolikom licu kovrdžavog mladića,a tek u njegovim očima kestenja-ste boje ,mogla se primijetiti tuga, zbog  nedavno nastradalog oca,koji se pijan sroljo sa mosta,dok se vraćao sa seoske pijace,i ostao nepokretan da leži u postelji do kraja života.

-Uzmi ovu kesu,u ovoj termoski stoji  ti zalivena bijela kahva,biće ti vruća pa ćeš je moć popit kad ožedniš,a u kesi ti stoji i vrući burek,kojeg sam ja jutros i ispekla,maksuz za tebe,da imaš štog i pojest ,kada budeš čeko kupca.

-Fala ti majko,al možda ja to brzo prodam,pa neću morat dugo ni čekat na pijaci,i neću imat vremena da ogladnim.-odgovori veselo razdragani Džafer svojoj majci,nadajući se uistinu brzoj prodaji svojih drva.

-Nikad se ne zna sine,šta te čeka,pa ipak ti to ponesi sa sobom,jer ima tu dovoljno bureka da se dobro najedeš.Samo da te napomenem još jedno,ako ti neki gladni prosijak zatraži hrane,i pića,nemoj da se dvoumiš,dani mu,jer neće te u tome osiromašiti.-kako mu to reče,starica poljubi svog sina u obraz poželi mu sreću i ode staračkim hodom nazad u kuću.Džafer je samo sa smiješkom isprati,pa nastavi da se zahmeti oko uprezanja konja,i ne prođe još malo on je bio spreman za polazak.

-Hajmo dorate,da prvi stignemo na pijacu,pa da zauzmemo naj bolje mjesto na pijaci,đe bi nas svako lahko spazio i kupio od nas naša drva.-uzviknu na svog konja,životinja mu na to odgovori samo oštrim njiskom i zarijevajući svoje kopite u snježnu podlogu puta,pohita odlučnim hodom da vuče kola drva za sobom.Ispod njegovih kopita prštao je snježni talog,da bi i pod gumama kola natovarenim drvima škripao snijeg,prava zimska idila okovala je tek nastalo decembarsko jutro. 

Njihovo selo bilo je udaljeno svega desetak kilometara od pijace,al pošto je to bio seoski put, po njemu nije bilo lahko ići.Al njegov rasni dorat gazio je odlučnim hodom,i nije Džafera bilo strah da nebi đegod mogao zapast,a da ga snažni dorat  ne izvuče.Natuljena kapa preko Džaferove  cijele glave i ušiju, spriječavala je jutarnju studen da mu se zavlači do kože.Bunda sa debelim runom pomalo mu je bila golema,jer  je uzeo od oca,zbog teškog stanja sa novcem,nije mogao obezbijediti sebi modernu odjeću,no on je bio zadovoljan očevom bundom ,koju mu je otac dobio od firme,kao vozač kamiona . Pa tako zamotan u očevu bundu do koljena, nisu mu se mogle ni primijetiti pantalone,koje su mu prosto potonule u duboke gumene čizme.Bio je dobro obuven od glave do pete,kako bi reko naš narod,jedino bi mu se studeni vjetar popigravao oko vrha nosa,i jedrih obraza,pržeći ih pomalo svojim dodirima.Al  to Džaferu nije smetalo,misli su mu bile opčinjene samo da proda drva,i da se sa tim novcem obezbijedi sa brašnom i uljem,kako bi on i roditelji preživjeli tek nastalu zimu.Zaokupljen tim mislima nije ni primijetio kako je već pola puta pregazio,truskajući se na plaštu sijena pod stražnjicom,držao se samo svog opredeljenja da proda drva,i ništa mu drugo tih trenutaka nije bilo važnije.Odjednom se pred njim nedaleko od rasnog dorata iscrta lik  čovjeka,obmotan u zeleni plašt,u kojeg se potpuno skrio,stajao je pored puta pružene ruke molio je za pomoć.

-Udijelite starcu, malo hrane i vruće kahveeeee,molim va....s.-glas mu je čudno odzvanjao,ko da je povikan iz nekog razglasnog uređaja.Njegov konj na to samo glasno zanjišta,i odjednom se ukopa na mjestu đe se trenutno zadesi,na svega par koraka od neznanog prosjaka.

-Šta vam bi čovječe,vi mog konja pripadoste pa mi se on ukopa na mjestu.Mogli ste mi kakav belaj napravit.-uzviknu uplašeni Džafer,i ne sluteći o čemu se tačno radi.

-Nisam jeo...dugo...molim vaaas,dajte mi maaalo...hraneeee.-u Džaferovoj glavi istog trena prostruji misao, u kojoj jasno ču majčine riječi,“ako te neki gladni prosjak zamoli da mu daš jela,i pića,dani mu,jer neće te to osiromašiti“.Na to se on i prisabra,pa na brzake izvadi kesu,i iz nje uze par kovrtanja još vrućeg bureka,i dade prosjaku pa reče.

-Evop ti prika ove pite,koje mi je majka spremila,a tu je i kahva,da se nebi udavio dok to jedeš.-prosjak uze ponuđenu pitu od njega,ali ga opet zamoli novom molbom.

-More....š li meeeeee povest,kako bi....mogo ovo ,lahko...pojeeeeest,i popiiiiti ovo što mi...dade...

 -More jašta,hajde penji se.-začu se Džafer i neznanom čovjeku pruži ruku,da se popne na drva.I to i bi,čovjek se pope i sjede iza njegovih leđa.Poćera Džafer dorata dalje,samo njegov konj kola sa drvima započe sa mukom da vozi,napinjući se svom silom vukao je.Vidje to Džafer pa se na to sa brigom oglasi.

-Šta ti bi dorate,nismo stigli do pijace a ti stenješ od umora.Nešto mi tu nije u redu,a do malo prije si sa pjesmom vuko moja drva.-ne mogavši ni da odgovori na njegovo pitanje dorat je samo nastavio sa mukom vuć kola drva za sobom.I tako mu bi sve dok ne siđoše do obližnjeg mosta,kojim se ulazilo u seosku pijacu.Tek kad konj zagazi mostom odjednom mu olakša, pa su preostali dio puta sa lahkoćom prokrčili do pijace.

-Evo nas stigli smo,hajde stari siđi,jer mi nejđemo dalje.-progovoro Džafer,i ne sluteći da iza njegovih leđa više nije bilo nikog.A kad se okrenu,začudi se i prokomentarisa to sa čudom.

-A...nejma onog starca,đe nestade bože mili.-al pošto odgovor nije dobio na svoje čuđenje,on i zaboravi na to, smjesti konja i kola,zauze najbolje mjesto ,konju položi  sijeno koje je donio sa sobom i poče da čeka nafaku.Vrijeme je nastavilo da klizi,tečno i uobičajno kao svaki puta na pijaci,započinja je prazna pijaca da se popunjava,svim i svačim,samo drva niko drugi nije dovlačio osim njega. Gledajući u svoj ručni sahat,na kojem je već deset časova novog dana zahuktalo otkucavalo,on se nekoliko puta osvrnu oko sebe,i vidjevši  kako niko drugi nije dovuko drva na pijacu,započe da se čudi.

-Šta je ovo,nejma onih velkih kamiona sa drvima,ni onih traktora,koji su bili svaki put do sada na pijaci.-dok se on čudi,njem prilazi grupa ljudi,i jedan što prvi dođe do njega na glas ga upita.

-Kolko ti je meter drva?

-Pedest maraka prika,imam ovde dva metra,dobra su bukova,bijela bukva,lično sam je ja biro za sječu,i nećeš imat problema sa njima.Ima da gore,i da te griju ko nijedna druga.

-Ako je tako prijatelju,imaš li ti još takih drva,treba men i mojim komšijama dvadeset metara drva.

-Ima Bogami kod moje kuće,samo ja ti nemogu dovuć sve odjednom,nejmam ščim.

-Ja sa kamionom dolazim,samo mi daj adresu i pripremi za utovar.-reče mu odlučno neznani čovjek.

-More jašta prijatelju,evo ti adresa,drva čekaju na mojoj avliji,ja ću ih poredat,a vi onda dođite po njih.

-Važi.-reče mu samo to čovijek uze od njega adresu,a plati mu za dva metra koja je dovuko,uputi ga đe da ih odvuče.Mladi Džafer je bio presrećan,čim je odvuko drva na upućeno mjesto,još srećniji se vratio,pa dobite pare odmah utroši u nabavku brašna,i ostale potrepštine za kuću.Vrijeme u povratku brzo mu je proteklo,samo što se podna razli sa obližnje seoske džamije on je ušao u kuću.

-Evo mene majko,ja prodo drva,i još sam ugovorio dvadeset metara,i sve ono što sam svuko iz planine ja ću da prodam,ljudi dolaze za par dana!-zavika mladi Džafer čim uđe u kuću,mati kad to ču pritrča i zagrli svog sina,a suze radosnice kliznuše iz njenih materinskih očiju.Veselje se kitilo po njihovoj skromnoj kući,smijao se i nepokretni otac,dok mu Džafer i njemu u trku priđe i reče.

-Babo ja rasprodo sva drva,sve ono što sam ljetos sabro prodo sam ih samo jednim odlaskom na pijacu,to je pravi uspjeh babo.-zagrli ga otac i od dragosti zaplaka sa njim.Lijepa nafaka nasmijala se običnim ljudima,pa srećnijih od njih nije bilo na daleko.Samo novi tal veselja ukrug njihove familije ubrzo se zaljulja.Tek što su prodali preostala drva,vraćajući se jednog dana  iz čaršije mladi Džafer je još jednom u trku uletio u svoju kuću,i još sa vrata zavikao na svoje roditelje.

-Majka...babo....ja dobio poso,sjećate se onog konkursa za seoskog poštara,ja konkuriso i dobio sam poso,sad mi reče onaj brkati poslovođa pošte!!Već od idućeg ponedeljka počinjem raditi,prvo ću u društvu onog starog poštara Muje,on ode u penziju,i on me i preporučio kod svog šefa.Kažu mi da je poštar Mujo bio sa tobom babo dobar drug,i da ti se zafali za velko drugarstvo,predložio je baš mene,na svoje mjesto.Ako se pokažem dobar,mogu dobit stalno zapošljenje u našoj pošti!-nastavio je veseli Džafer do kraja svoju radost na glas da otresa pred roditeljima.A i oni kad to čuše,zajedno sa njim prihvatiše da se vesele.Sreća im se nasmijala ko nikad do tada,sve u skromnoj kući veselilo se sa njima.A tek šta ih čeka nisu ni slutili tih trenutaka.Proletila je sedmica dana,i već u novi ponedeljak mladi Džafer se javi u poštu,a tu ga prvi dočeka stari poštar Mujo.

-Eto moj Džafere,ja odradi svoj poso i iđem pravo u penziju,sad je red na tebi da nastaviš đe sam ja stao.

-Moj babo mi reko da vam se posebno zahvalim,što ste mene preporučili za ovaj poso.A ja vam se zahvaljujem,gospodine Mujo,jer mi ovaj poso puno znači za moju budućnost,znaš da mi je babo osto nepokretan,a treba nam dosta para za njegovo liječenje.A pošto ću ovde imat stalan poso,to će mi puno pomoć u životu,da se brinem o sebi,i svojim roditeljima.-još jedan prijateljski zagrljaj među njima bio je dovoljan,pa se stari Mujo sa njim odma i uputi na posao oko, podjele svega što su poštari dijelili u svom poslu.Mujo je mladom Džaferu potanko objašnjavao čija je koja kuća,i ko u njima živi,a svi koji su sreteli njih dvojicu obradovali su se novom poštaru,izmjenjujući i obostrana upoznavanja. Mladoliki Džafer je sasvim lahko pamtio imena i prezimena ljudi,a i đe se ko nalazi pa većeg zadovoljstva u njemu nije ni bilo,veliku poštarsku torbu nosio je sa pravim užitkom,a pogotovo je bio ponosan na poštarsko odijelo,u kojem se osjećao kao neki posebni lik u seoskom okruženju.Proteklo mu je samo sedam dana posla,a on je sa starim poštarom upoznao sasvim dobro selo i njegovu užu okolicu. A tek kada je protkao prvi mjesec posla,i kada je primio prvu poštarsku platu srećnijeg čovjeka od njega nije bilo na daleko.Zato je od dragosti,nekoliko puta za redom ljubio u obraz staru teta Daru, koja je radila kao blagajnik te pošte već dugo godina.

-Šta si navalio da me ljubiš bolan,plata je tvoja,ti je zaradi i ja ti je samo isplati.

-Fala ti od srca teta Daro....!-uzviknu još jednom i odleti kući.Uz put je nakupovao raznovrsnih namirnica,i raznih slatkiša kako bi svoje roditelje zasladio sa njima.Sjeo na žuti poštanski motor i odjurio sa njim kući.Ali na onom mostu kojim se i ulazilo u selo,ugleda opet istog prosijaka oslonjenog na ogradi mosta,sa ispruženom rukom.

-Udije...li marku....siroti...nji....-Džafer zastade iz novčanika izvadi kovertu sa platom pa reče.

-Primaš li ti care papirne novčanice,izvoli pedeset maraka.-kako to izusti bez imalo ustezanja dade mu pare,a prosijak mu se ko malo nasmiješi pa odgovori.

-Prosijaku je.. dovoljna..marka,kad je rado da..ješ....-reče još samo to čekajući pružene ruke.

-Džafer mu izvadi marku i dade,a on se zafali i pođe od njega,al samo što krenu sa mosta,prosto se izgubi iz vida, ka obližnjem topoliku,a ona gvozdena marka pljusnu na most pred iznenađenom mladiću.Džafer se samo sage uze marku,i ode kući,ne obraćajući više pažnju na to što mu se prikaza. Nije Džafer ni slutio koja ga radost nova čeka,proteklo je samo još par mjeseci na novom poslu,a sreća mu se još jednom srdačno nasmija.U tu istu poštu umjesto stare blagajnice Dare zaposli mlada cura,u koju se Džafer od prve zatreska,pa za njom poče da ludi.Bacio je oko na nju,ali je i ona isto tako bacilo oko na njega.Pošto su se svakog dana viđali na poslu,među njima se rodi i velika ljubav, planu vatra ljubavi među njima,a oni kroz nju izgorješe do kraja.I ne prođe još nekoliko mjeseci,njih dvoje se uzeše,pade im skromna svadba i započeše da u braku žive presrećni jedno sa drugim.Iako je to davno bilo,mislim da još uvijek njih dvoje žive srećni i veseli,i dovoljno bogati,da mogu i svoju unučad izvoditi na pravi put života,kao što su i njih dvoje njihovi roditelji usmjerili na prave pute sreće i ljubavi.

Piše:Salih Adžikić

dzematrahic.ba